Ne događa se često, ali eto u prošlom tjednu se ipak dogodilo. Katolička crkva uspjela me ugodno iznenaditi, i to u dva navrata. Papa Franjo odlučio je (uskoro) učiniti javno dostupnom arhivsku građu vezanu uz pontifikat pape Pia XII. Time će skratiti predviđeni rok od 70 godina nakon smrti nekog pape kada arhivi postaju otvoreni za istraživanje. Ne treba u ovom trenutku biti sitničav, ali malo čudi zašto uopće toliko dug period?
Usporedbe radi građa iz arhiva Josipa Broza Tita kao i arhiva jugoslavenske komunističke partije postala je dostupnom 30 godina nakon nastanka. Zlonamjerni (jugonostalgičari i komunjare) bi ovu razliku od 40 godina nedostupnosti mogli protumačiti kao dokaz da papa i Crkva imaju više (mračnih) tajni od jednog komunističkog vlastodršca i jedne nedemokratske stranke. Ali s obzirom da je aktualni papa izjavio da se crkva ne boji povijesti, nego je voli, svaka sumnja je očito suvišna.
I tako, dok se povjesničari širom svijeta budu bavili stavovima Pia XII o fašizmu i nacizmu, te njegovim odnosom prema holokaustu, interes hrvatskih povjesničara, ali i najšire javnosti morao bi biti puno konkretniji. Uvidom u spomenuto arhivsko gradivo sigurno ćemo se uvjeriti kako se Vatikan šokirao ne samo masovnom podrškom hrvatskih svećenika novouspostavljenoj NDH, nego i aktivnim sudjelovanjem brojnih svećenika u ustaškom aparatu vlasti.
'Pavelić, kralj nebeski'
Tako ćemo vjerojatno saznati da je vrh Svete Stolice ostao u čudu kada je saznao za sarajevskog župnika koji postaje Poglavnikovim povjerenikom za Bosnu, drniškog župnika imenovanog ustaškim povjerenikom za kotar Knin, župnika iz okolice Čapljine imenovanog ustaškim povjerenikom za taj dio Hercegovine, župnika iz Doboja koji postaje ustaški povjerenik tamošnjeg kotara, franjevca iz Širokog Brijega imenovanog visokim dužnosnikom u Vladi NDH, te brojnim svećenicima koji postaju ustaški tabornici po mjestima širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Dalja do Livna.
Zanimljivo će biti pročitati reakciju pape Pia XII koji vjerojatno nije mogao doći sebi u trenutku kada je vidio „Odu Poglavniku“ napisanu rukom sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, koja završava riječima: "Dr. Ante Pavelić ime drago/Ima u njemu Hrvatska s neba blago/Nek Te On, Kralj Nebeski, vazda prati/Vođo naš zlatni!".
Sigurno ćemo saznati i da je papa dijelio mišljenje, točnije gnušanje, svog suradnika vatikanskog kardinala Tisseranta koji u razgovoru s Nikolom Rušinovićem poslanikom NDH u Rimu početkom 1942. upozorava da su "i sami franjevci u Kninu sudjelovali u napadima na pravoslavno stanovništvo s ciljem uništenja Pravoslavne crkve" te podsjeća "da su franjevci u Bosni i Hercegovini postupali na ogavan način i da takvo što ne bi smjeli činiti obrazovani, kulturni i civilizirani ljudi, a kamoli svećenici".
Je li Pavelić pobjegao obučen u svećenika?
Posebno će biti zanimljivo usporediti vatikansku arhivu s dokumentima britanske i američke obavještajne službe kada je u pitanju bijeg Ante Pavelića iz Austrije u Italiju, a zatim i Argentinu. Možda uvid u dosad neviđenu građu opovrgne britanske i američke agente koji u svojim izvještajima tvrde da Pavelić bježi preobučen u katoličkog svećenika, te da se u Rimu dvije i pol godine, zajedno sa svojim najbližim ustaškim suradnicima, skriva po samostanima i zgradama u vlasništvu Katoličke crkve.
Novi će dokumenti možda pokazati i da nisu u pravu svi oni svjetski istraživači koji na temelju dosad poznatih izvora tvrde da je upravo hrvatski katolički svećenik Krunoslav Draganović bio jedan od najpoznatijih organizatora bijega ustaša i njemačkih nacista iz Europe u Južnu Ameriku. A kad smo već kod hrvatskih svećenika kojima nije smetao nekršćanski karakter NDH svakako treba spomenuti i vlč. Vilima Cecelju. Njega je zapala "čast" da baš pred njim prva vlada NDH predvođena Antom Pavelićem položi prisegu.
"Svećenik-ustaša Cecelja", kako ga naziva glasilo ustaškog pokreta "Hrvatski narod", dobit će u međuvremenu i čin potpukovnika, te postati osobni ispovjednik Ante Pavelića. Nakon što postane vojni vikar vojske NDH Alojzije Stepinac će si za zamjenika uzeti upravo vlč. Cecelju, koji će u tom svojstvu 1944. napisati i poseban Molitvenik namijenjen hrvatskim vojnicima. Jedna od molitvi bila je posvećena i "dragom vođi": "Bože, komu svaka vlast i dostojanstvo služi, podaj slugi svojemu Poglavniku našemu Antunu sretan napredak njegova dostojanstva, u kojem, da se Tebe uviek boji, Tebi vazda ugoditi nastoji".
Surova osveta partizana i veličanje NDH na Bleiburgu
Vlč. Cecelju sam posebno apostrofirao zato što je on 1950-ih, zajedno s još nekoliko bivših ustaških časnika i vojnika, bio jedan od pokretača "svibanjskog" okupljanja u Bleiburgu. Nema spora da je osveta pobjedničke partizanske vojske 1945. bila surova i u suprotnosti s antifašističkim vrijednostima za koje su se borili. Ali isto tako nema spora da se obilježavanje ove tragedije od samog početka pa do današnjih dana koristi i u svrhu veličanja ustaštva i NDH.
Iskrenom kajanju i isprici za počinjene zločine ili odricanju od genocidne ideologije, tamo nikad nije bilo mjesta. Ustaški simboli, zastave i uniforme postali su vremenom sastavni dio "komemoracije". I koliko god se organizatori u posljednje vrijeme, prvenstveno zbog pritisaka koji nisu dolazili iz Hrvatske, odricali nepoželjne ikonografije, one koje iskreno zanima što se tamo ustvari događa nisu uspjeli zavarati.
I tako su svaki oblik ustašovanja prvo zabranili austrijski političari, a prošli tjedan su, zbog instrumentalizacije u političke svrhe, misu svojih hrvatskih kolega zabranili austrijski katolički svećenici. Nažalost, "Crkvi u Hrvata" (opet) nije jasno što to ne rade dobro. Ali, s obzirom na glavni prigovor Hrvatske biskupske konferencije, da uskraćivanje mise znači "nepoštivanje žrtve i gubitak osjećaja za patnju nedužnih", postoji ipak način da hrvatski biskupi ne ostanu zakinuti u obavljanju svog visoko moralnog poslanja.
Kako bi pokazali poštovanje prema nedužnim žrtvama ove bi godine svaki biskup mogao održati misu u Jasenovcu, Jadovnom, ili nekom od brojnih ustaških stratišta po Baniji, Kordunu i Lici. Time bi pokazali da su patnja, žrtva, ali i zločini univerzalne, a ne etnički uvjetovane kategorije. I da su uz prozivanje drugih i sami napokon spremni za suočavanje s vlastitom (mračnom) prošlošću.
