Dok svjetska ekonomija još 'glavinja' tražeći izlaz iz krize, a zaposlenih je u svijetu i dalje sve manje, paradoksalno, ali istinito, broj raznih poslovnih titula nesmiljeno raste. Štoviše, toliko raste da tu pojavu mnogi analitičari već nazivaju inflacijom poslovnih titula i proučavaju njezine moguće posljedice.
Čini se da je svatko čije radno mjesto nije bilo ugroženo krizom, a tu je riječ mahom o visokostručnim i ambicioznim zaposlenicima, postao šef, menadžer ili predsjednik neke vrste, odnosno neke djelatnosti ili sektora, piše Lider.
Još donedavno kompanije su imale od dva do tri šefa, danas ih imaju tucet i već nose šaljiv, točnije pogrdan naziv – "C-odijela". Ono što je donedavno bilo nezamislivo – imati nekoliko izvršnih direktora – danas je prisutno u sve više tvrtki. Mnogi imaju šefove za sve, od šefova znanja i edukacije do šefova za raznovrsnost (?). Američka aviokompanija Southwest Airlines, primjerice, ima menadžera za društvenu mrežu Twitter, Coca-Cola i Marriott, pak, menadžera za blog, a Kodak je jednog zadužio za – slušanje!
Sanitarni konzultant i sendvič-umjetnici
The Economist piše da je šefova ili menadžera relativno malo u odnosu na varijante koje nudi predsjednička titula, jer se ona, pak, lako umnožava dodavanjem prefiksa pod (potpredsjednik) ili imenice asistent. List piše da je broj članova profesionalne mreže LinkedIn s titulom potpredsjednika od 2005. do 2009. godine porastao za čak 426 posto, mnogo brže nego što je rastao broj novih članova.
Prema podacima Američke internacionalne asocijacije administrativnih profesija (AIAAP), pod njihovom je kapom 500 poslovnih titula, od stručnjaka za elektroničke dokumente (čitaj: administratora) i šefa medijske distribucije (kolportera) do sanitarnog konzultanta (čistača). Čak je i Subway unaprijedio svoje djelatnike koji spravljaju sendviče u sendvič-umjetnike.
Titula kao lijek
Nesumnjiva je, naime, žeđ zaposlenika za titulama koje njihovu radnome mjestu daju prizvuk važnosti i višeg ranga. Novoskovane titule, osim toga, odličan su lijek za to da se menadžeri koji više nemaju ljudstva kojim bi upravljali ne osjećaju nasamarenima, nego na neki način namirenima. Sličan je primjer i u politici gdje uvažene, nekoć važne političke figure postaju savjetnici, predsjednici raznih vijeća ili nešto treće, sve kako se ne bi osjećali pospremljenima u zapećak. Čak se i manje tvrtke, ne samo korporacije, danas koriste zvučnim titulama kao signalima kojima hvataju korak s vremenom, odnosno novom korporativnom modom.
Problemi i posljedice monetarne inflacije, tvrdi autorski tim The Economista, mogu se primijeniti i na inflaciju zaposleničkih titula. Koristi od širokogrudnog dijeljenja titula kratkog su daha, a posljedice dugotrajne. S vremenom ljudi postaju cinični prema njima (pogotovo ako su dodijeljene umjesto povišice), organizacija postaje sve neopipljivija, a tržište rada potpuno nepregledno i neprozirno.
Umjesto da ljudima pruži sigurnost i oda priznanje u teškim vremenima, inflacija titula čini ih čak mnogo potrošnijima (pokušajte se ponovno zaposliti kao menadžer za budućnost i inovativne strategije). Kao i u svakoj inflaciji, tako je i u ovoj bit – obezvređivanje svega čega se dotakne, zaključuje The Economist, a prenosi tjednik Lider.
Prethodni članci:
arti-201007210006006 arti-201008120622006 arti-200911040368006
