Dva najveća dugoročno razvojna projekta Hrvatske elektroprivrede, planirane elektrane Ombla i Plomin C, koncem svibnja doživjeli su ozbiljne – možda i fatalne – investicijske udarce. Europska banka za obnovu i razvoj tako je HEP-u definitivno odbila ključni kredit za gradnju podzemne akumulacije nad izvorom rijeke Omble pokraj Dubrovnika, a zbog previsokog ekološkog rizika. U zacrtanom projektu širenja spomenute termoelektrane u Istri, pak, bilježi se odustajanje mogućih privatnih investitora. Ako tome pribrojimo simultani dolazak njemačke energetske tvrtke RWE, kao prve velike strane kompanije na ovdašnjem tržištu, nameće se pitanje: kako se Hrvatska, odnosno njezine vlade, namjeravaju nositi s kroničnim deficitom energenata i s vjerojatnim daljnjim rastom njihove tržišne cijene?
Naravno, to uz pretpostavku da se država uopće želi zadržati u energetskom sektoru kako bi presudno kontrolirala taj sektor. No, sudeći po HEP-u, a proćerdanu INA-u da i ne spominjemo, takva želja nipošto nije izvjesna, piše Deutsche Welle.
Privatizacija umjesto razvoja
Štoviše, prije će biti da je riječ o posve suprotnoj nakani, jer je teško protumačiti upravnu praksu HEP-a na drugi način. Nema bitne razlike između toga i mnogih drugih primjera u državnom portfelju, ali je riječ o poduzeću koje ostvaruje preko 13 milijardi kuna prihoda godišnje, čime se njegov slučaj već i po dimenzijama izdvaja u red najvažnijih.
Nesustavnost i potiskivanje svakog održivog pristupa razvoju hrvatske energetike stoga se ističe kao glavna konstanta vladine politike - bez obzira na kraticu vladajuće stranke ili koalicije. Utoliko je i lakše razumljivo zbog čega propadaju noseći razvojni projekti, dok se širom otvara perspektiva skore nadiruće privatizacije – barem je takvom najavljena – velikih dijelova sektora. No, to definitivno neće promijeniti poražavajuću činjenicu da je Hrvatska drugi do treći najveći uvoznik struje u Europi, i osmi u svijetu.
Nedostatak vizije
"Slabi makro-menadžment te interesno-rentijersko vrludanje u odnosu na HEP, pa tako i rastuća ovisnost o uvozu, proizlaze iz nedostatka vizije javnih politika u energetici", kaže dr. Vladimir Cvijanović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. On smatra da te politike treba gledati kroz prizmu potrebe za prilagodbom cijelog društveno-ekonomskog sustava na socijalno i ekološki prihvatljiviji, a više samodostatan model. Poduzeće je podložno i kreditnom rejtingu, da bi nevolja bila veća, pa se pod prijetnjom njegova smanjenja režu i sredstva za investicije. Ulaskom konkurenata, dodaje Cvijanović, bit će se sve teže prilagoditi uvjetima tržišta te interesnih skupina koje iz privatizacije HEP-a žele vući ekstraprofit.
Optimističan nije niDenis Geto, predsjednik sindikata TEHNOS u HEP-u.
Neopravdano zadužuje i rast cijene struje
"Direktori se mijenjaju kao da je posrijedi hokej, a ne nacionalna energetska kompanija. Cijena struje diže se bez valjane razvojne svrhe, HEP se neopravdano zadužuje kroz milijarde kuna obveznica, i zapravo se čitavo vrijeme radi protivno javnom interesu, a za nečiji parcijalni, stranački i privatni", ogorčen je čelnik TEHNOS-a. Stoga ne iznenađuje njegov zaključak da se Hrvatska elektroprivreda hotimice upropaštava, kako bi se na koncu netko svojski okoristio. Svi putevi očito vode prema obaranju vrijednosti tvrtke i što obuhvatnijoj privatizaciji, pa nije iznenađujuće kad Geto aktualnu praksu vladinog upravljanja sektorom, i sve apsurdne manevre u tom okviru, nazove "zabijanjem zadnjeg čavla u lijes HEP-a".
Bilo bi lijepo kad bi mu se moglo poručiti da griješi, kad bi za to bilo neke valjane osnove. Ali, svakodnevica nam ne daje pravo za to, i sva je prilika da svjedočimo tragičnom rastakanju jednog od osnovnih javnih te narodnih dobara i resursa Hrvatske.
