Oko 70.000 hrvatskih građana danas radi, a ne prima plaću. Mnogi od njih zbog toga žive na rubu egzistencije. Ono što bi u većini uređenih zemalja bilo nevjerojatno, u Hrvatskoj je moguće – većina radnika o neisplati plaća šuti. Sve dok im voda ne dođe do grla.
"Ne znam što očekuju oni koji u tim situacijama ništa ne poduzimaju. Zar misle da će im poslodavac sam isplatiti plaću ako već mjesecima to nije učinio?", pita sindikalni pravnik NHS-a Domagoj Rebić i upozorava da radnik svoje pravo na naknadu za rad može tražiti i sudskim putem već nakon prve neisplaćene plaće. Dakle, ako je poslodavac ne isplati, kako stoji u Zakonu o radu, do 15. u mjesecu za prethodni mjesec.
U slučaju kada se radnik nađe u takvoj situaciji treba potražiti pomoć sindikata. Ako nije član sindikata, sam može poduzeti iste korake.
Tri mogućnosti
Prije svega, poslodavac mu je dužan, bez obzira na to što je riječ o neisplaćenoj plaći, za nju u pisanom obliku dati uobičajeni obračun. Na temelju tog obračuna radnik može krenuti u ovršni postupak koji je puno kraći od parničnog. Ako mu poslodavac, pak, nije dao obračun, odmah se treba obratiti Državnom inspektoratu.
"Ja imam dobra iskustva s Inspektoratom po tom pitanju. Na teren izađu u roku dva do tri dana. Poslodavci u pravilu nakon toga odmah izdaju obračun jer ako ih inspekcija uhvati a da nisu izdali obračun, plaćaju kazne od 61 do 100.000 kuna. No, po mom mišljenju je inspekciju bolje koristiti kao pritisak jer radniku nije u interesu da poslodavac bude novčano kažnjen, a da za njega poslije nema novca", pojašnjava Rebić.
Druga je mogućnost odmah pokrenuti sudski postupak protiv poslodavca. No, na njegov završetak će se čekati godinu do dvije.
Treća je, pak, mogućnost štrajk, također predviđen ZOR-om. Riječ je o pritisku koji, pokazuje praksa, na poslodavce ne utječe pretjerano.
"Ako se poslodavac ikada uozbilji, to će učiniti u sudskom postupku zbog troškova koje će imati. To je ono što na njih najviše utječe. Određeni učinak ima i štrajk, no ne u tolikoj mjeri", zaključuje Rebić.
Žive od lažne nade
Dakle, postupak i nije tako kompliciran. A zašto onda hrvatski radnici mjesecima trpe i šute? Mogući odgovor ponudila je ugledna hrvatska psihologinja Mirjana Krizmanić.
"Svatko ima svoje razloge. Pretpostavljam da usta neće otvoriti od straha da ne izgube radno mjesto. Jer ljudi kod nas smatraju da je gore ne raditi nego raditi i ne primati plaću. Kod ove druge opcije uvijek se nadaju da će im, kad izađemo iz krize, rad biti ipak plaćen", rekla je Mirjana Krizmanić, dodajući da su hrvatski građani inače poprilično pasivan i komotan narod koji uvijek čeka da im probleme riješi netko drugi.
U društvu, osim toga, još vladaju apatija i strah te pomanjkanje vjerovanja da se nešto može napraviti, smatra ona. Na pitanje koliko će nam za to trebati vremena, odgovara: "Beskonačno dugo ako nas o tom nitko ne poučava."
Vezani članak:
arti-201010220316006
