Upravo činjenica da tečaj nije aktivni instrument monetarne politike jer je stupanj eurizacije visok – većina građana štedi u eurima – Borisu Vujčiću i služi kao pro-euro argument jer ''ionako nemamo što izgubiti''.
Zasad ispunjavamo tek jedan od četiriju kriterija, i to stabilnost tečaja, koji tako postaje svrha sam sebi, dok javni dug, proračunski deficit i razina kamatnih stopa probijaju zadane granice, i teško da će se u njih svesti u kratkom roku, tim više što vlast ne uspijeva pokrenuti gospodarski rast. Da i hoće, Hrvatska dakle sada ne bi mogla uvesti euro.
Ekonomska uspješnost regiji daje dodatni argument u tome da se ne mora slijepo povinovati pravilima, kao što su uostalom iz pravila izuzete Danska ili Britanija. Kriza je tako svakako promijenila imidž eura, koji je od poželjne valute za neke postao potencijalni uteg, a s druge strane, zemlje srednje Europe sve su svjesnije da upravo monetarnoj suverenosti mogu zahvaliti što je njihov izvoz i u krizi ostao konkurentan.
Češka, Mađarska i Poljska su tijekom 2009. devalvirale svoje nacionalne valute i po 30-ak posto, te tako ublažile gospodarski pad. Poljska, zemlja koja je u potpunosti izbjegla krizu, percipira se kao novi motor razvoja ne samo srednje Europe, nego i cijele Unije. S rastom gospodarstva, Poljskoj raste i ugled, pa se sve više spominje uz bok najrazvijenijoj Njemačkoj. Češka također uvelike koristi svoju monetarnu suverenost, što joj olakšava činjenica da većina građana štedi u nacionalnoj valuti, piše Novi list.
Situacija je dakle takva da su neke zemlje Unije, poput Danske ili Britanije, u startu u povlaštenom položaju jer su izuzete iz obveze uvođenja eura ako to same ne žele. Dio zemalja koje su nespremne uvele euro, sad od njega imaju više štete nego koristi, a dio zemalja koje su u krizi profitirale od činjenice da nisu u eurozoni, sada su drugim očima počele gledati na proces monetarne integracije.
