Nakon jedne godine rada Vlade, više je nego jasno da apsolutno nije bila pripremljena za vođenje države. Socijalni i gospodarski problemi Republike Hrvatske poznati su više od deset godina. Poteze koje je Vlada poduzimala su čista improvizacija. Improvizacije mogu biti pozitivne ako su koordinirane. Budući da je koordinacija izostala, njihovi rezultati jesu ili će biti negativni.
Država, gospodarski i društveni sustavi su složeni i višestruko međuzavisni. Mjere i način na koji su poduzimane ukazuju da Vlada ne poznaje hrvatski gospodarski sustav, tako da će pozitivan ishod pojedinih mjera više biti slučajan nego očekivan. Isto tako, ekonomski (i društveni) procesi su složeni i imaju svoje zakonitosti koje su po svojoj prirodi jednako snažne kao i prirodne zakonitosti. Nijedna politika ne može ih promijeniti. Njih treba poznavati i koristiti ih kao mehanizam za ostvarivanje pojedinih ciljeva. Sve to i mnogo drugih stvari treba znati da se u postojećoj situaciji ostvare pozitivni pomaci.
Više prognostičari nego političari
Proteklih godinu dana Vlada je uglavnom očekivala pozitivne rezultate, a nije kreirala politiku za njihovo ostvarivanje. Više su djelovali kao prognostičari, a ne kao političari. Razlika između znanstvenika i političara je u tome što se znanstvenici trude objasniti kako nešto funkcionira, a zadatak političara je da mijenja svijet nabolje. Suvremena politika ne može bez suvremene znanosti. U svim razvijenim i pametnim zemljama taj odnos je čvrst. Tako avioni, brodovi, automobili, kompjutori, mobiteli, odjeća, obuća... postaju sve kvalitetniji i relativno jeftini, a oni koji to postižu ostvaruju veće dohotke i njihovi građani imaju veći standard. Taj odnos je danas važniji nego ikad prije, jer u uvjetima međunarodne otvorenosti i konkurentnosti, zemlja koja svoju politiku kreira na improvizacijama, a ne na znanju, sigurno je gubitnik.
Nažalost, Hrvatska još uvijek spada u zemlju improvizacija. Nijedna Vlada do sada nije napravila polazne osnove, tj. stručnu "inventuru" gospodarskog i socijalnog stanja u zemlji i njenu (geo)političku poziciju u suvremenom međunarodnom okruženju i na temelju nje izradila koncepciju i strategiju razvoja. Takav dokument, prije svega, pored jasne i stručne ocjene stanja, ima jasno definirane ciljeve i služi kao okvir za koordinaciju politika. Bez takvog dokumenta državno vodstvo je prepušteno improvizacijama, tj. metodi pokušaja i pogrešaka. Zbog toga je najčešće objašnjenje naših vladajućih da su imali dobre namjere ili da vjeruju da će rezultat biti dobar.
Nastavak negativnih trendova
Zbog izostanka aktivne politike, negativni su trendovi, započeti prije pet i više godina, nastavljeni. Nastavljena je pogrešna politika prema brodogradnji. Nastavilo se s privatizacijom, s vrlo upitnim konačnim rezultatom u pokušaju spašavanja, brodogradilišta, umjesto da se pristupilo izgradnji uvjeta za uspješnu brodograđevnu djelatnost u Hrvatskoj i u skladu s tim uvjetima izvršio proces restrukturiranja brodogradilišta. Za takav jasno prepoznatljiv proces može se potražiti i privatni partner, a prepuštanje rješavanja cijelog problema privatnom sektoru je loša alibi politika.
Slična je situacija i u kemijskoj industriji. Umjesto da se stvaraju uvjeti za kemijsku industriju, snage i sredstva se troše na spašavanje pojedinog poduzeća čiji je rezultat također upitan. Hrvatska troši više mlijeka nego što proizvodi. "Prirodni" uvjeti za veću proizvodnju postoje, ali proizvodnja se smanjuje. Ono što nedostaje je politika koja će stvoriti nekoliko dodatnih uvjeta koji će pomoći da se iskoriste oni postojeći "prirodni".
Međutim, takva politika je izostala, tako da se može očekivati daljnji pad proizvodnje. U EU-u još oko dva milijuna ljudi radi u tekstilnoj industriji s većom plaćom od one u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se taj sektor spontano gasi, a uz odgovarajuću politiku prema ovoj djelatnosti, zaposlenost i proizvodnja mogli bi se povećati, barem za narednih desetak godina. Ista situacija je i sa svim ostalim djelatnostima u Hrvatskoj. Bez razvoja prerađivačke industrije, nema rješenja problema ni u sektoru javnih usluga.
Proizvodnja optimizma
Uz postojeću politiku, koja je nastavak politike pristupa gospodarstvu prethodnih Vlada, može se očekivati da Hrvatska iz faze recesije prijeđe u stanje depresije. Proizvodnja optimizma je važna, ali ne postoji mađioničar koji će kod ljudi nakon nekoliko mjeseci bez zaposlenja i plaće stvoriti optimizam.
Priče o strukturnim promjenama, reformama, stvaranju investicijske klime i slično više djeluju kao predstava, a ne kao ozbiljna politika. Još nitko nije objasnio što je sadržaj tih politika. Podizanje poreza i smanjenje proračunske potrošnje nije porezna reforma i ne rješava nijedan fiskalni, financijski, ekonomski, socijalni ni politički problem. Naprotiv, povećat će probleme u svim ovim područjima. U Americi se takva politika, povećanje poreza uz istodobno smanjenje javne potrošnje, naziva "porezna litica" niz koju se gura zemlja. Uz Ameriku, čitav svijet čeka hoće li stupiti na snagu "porezna litica". Hrvatska nije Amerika i hrvatska "porezna litica" neće gurnuti ostatak svijeta u recesiju, ali zasigurno je pridonijela produbljivanju recesije u Hrvatskoj najmanje za 0,5%. Možda to ne bi bilo ni tako loše da je postojala politika prema proizvodnom sektoru koja bi to kompenzirala. Nažalost, ta politika je izostala. Uz nepostojanje aktivne politike prema proizvodnom sektoru, hrvatska "porezna litica" će imati negativan utjecaj na proizvodnju u 2013. godini od najmanje jedan posto.
Investicije mogu postati teret
Najavljene investicije ne rješavanju nijedan socijalni, ekonomski ni financijski problem u Hrvatskoj. Barem ne na duži rok. One mogu, ako se uopće ostvare, malo poboljšati "tehnološku" situaciju, tj. povećati sigurnost isporuke javnih dobara. Investicije su zasigurno najsnažnija poluga za dizanje gospodarstva, ali isto tako, ako nisu optimalne, mogu postati ogroman teret gospodarstvu, tj. ako se same ne otplaćuju. Investicije u javnom sektoru (energetika, ceste, šume, voda, odvodnja, obnovljivi izvori energije...) otplaćuju se kroz (privatne) investicije u proizvodnom sektoru, kroz nove proizvode kojima se one počinju proizvoditi.
Nastavak pogrešnog puta
Investicija u infrastrukturne objekte je kao proizvodnja jednog dijela poluproizvoda za finalne proizvode. Ako ne postoji proizvodnja drugih poluproizvoda kojima se mogu kompletirati finalni proizvodi, onda su oni beskorisni i samo čine nepotreban trošak. Cesta, energija, voda itd. ugrađuju se u finalne proizvode za potrošnju i na taj način se otplaćuju. Ako nema dovoljne količine finalnih proizvoda, onda ulaganja u povećanu infrastrukturu postaju trošak i dodatni teret za postojeće gospodarstvo, a ne investicija. Zbog toga treba postojati optimalna usklađenost javnih i privatnih (proizvodnih) investicija. Hrvatska je danas najvećim dijelom u recesiji zbog loše strukture investicija u proteklih desetak godina. Previše je utrošeno u infrastrukturu i neproizvodne objekte, a premalo u proizvodne (prerađivačke) kapacitete. Izgleda da se novim planom investicija nastavlja pogrešnim putem.
Traženje izlaska iz krize u stranim investicijama i fondovima EU-a je pogrešan put. Uvjeti za investiranje u Hrvatskoj ne postoje, tako da ne treba očekivati značajnije strane investicije. Ako ih i bude, to će biti preuzimanje Croatia osiguranja, HPB-a ili HEP-a i sl. To i nisu investicije koje povećavaju proizvodne kapacitete Hrvatske, nego financijske transakcije kojima Hrvatska u konačnici gubi dio nacionalnog dohotka.
Fondove EU-a treba maksimalno iskoristiti i uzeti svaki mogući cent. Međutim, kad bismo maksimalno iskoristili sredstva iz tih fondova, bez domaćih investicija to se ne bi ni osjetilo na ukupnoj socijalnoj i ekonomskoj situaciji u Hrvatskoj. Hrvatskoj je potrebno oko 80 milijardi kuna, optimalno strukturiranih, investicija godišnje, u narednih nekoliko godina, da zaustavi negativne trendove. Neto sredstva fondova EU-a u najboljem slučaju neće iznositi 10% ukupno potrebnih investicija. Ona su značajna, ali ne presudna. Presudne su vlastite investicije i njihova optimalnost. Usput, investicije u 2011. godini procjenjuju se na ispod 40 milijardi kuna. Ni u 2012. situacija nije puno bolja.
Veći pad standarda
Za sada nema naznaka u promjeni pristupa ekonomskoj politici, tako da se u 2013. može očekivati prelazak iz recesije u depresiju, odnosno veći pad standarda hrvatskih građana. Ono što bi trebalo učiniti je – prvo shvatiti da se rješenje sadašnje krize ne nalazi dominantno u području financija, nego u području proizvodnje. Stabiliziranje financija na postojeći način gura gospodarstvo u dublju krizu i zahtijeva još veća proračunska rezanja.
U ovakvoj situaciji ne radi se smanjenje proračuna, nego preusmjeravanje proračunskih sredstava s ciljem očuvanja domaće proizvodnje. Smanjivanje domaće proizvodnje nije prouzrokovano nedostatkom novca, nego nedostatkom tržišta, znanja, tehnologije, tj. drugih elemenata u kojima država može i treba pomoći. Međutim, takva pomoć je izostala, prije svega zato što ne postoji institucionalna infrastruktura za potporu gospodarstvu.
Znanje
Za zaustavljanje negativnih kretanja i oporavak hrvatskog gospodarstva treba znanje. Hrvatska ima znanje u ljudima, ali nema dovoljno ugrađenog znanja u institucijama i u procesima. Treba Vladu koja ima organizaciju, ljude i vodstvo sa sposobnošću prepoznavanja problema, te vizijom i znanjem njihovog rješavanja. Treba imati političke i ekonomske institucije u kojima će biti koncentrirano znanje za rješavanje problema i ostvarivanje hrvatskih ciljeva. Kroz rad Vlade i ovih institucija treba stvoriti uvjete za investiranje od najmanje 30% bruto domaćeg proizvoda, od čega samo pet do sedam posto u javnom sektoru. Za sve je nužna izgradnja političke atmosfere u kojoj će ljudi biti ponosni što su Hrvati ili što žive u Hrvatskoj.
