U jeku krize, dok su mnogi europski narodi pritisnuti nezaposlenošću, povećanim porezima, smanjenim socijalnim davanjima i nikakvom perspektivom, njihove vlade traže rješenje. I nalaze ga - u prikrivenoj, lukavoj prijevari vlastitog naroda. Pod krinkom patriotizma, nedovoljno upućenom građanstvu prodaju se obveznice visokih rizika i niskih prinosa. Prodaju se muda pod bubrege.
Uostalom, zašto ne? Prema tržišnim postulatima svaka transakcija koja ima ponudu i potražnju, tj. prodavatelja i kupca je realna i fer. Ako ne možeš strgani auto prodati frajeru koji kuži gefufne i cincilatore, prodaj ga nekoj bakici. Fino opereš, popraviš lak i ubaciš mirišljavi bor, nema veze što je pod haubom sranje.
Treba naći bakicu
Euro-kriza prezaduženosti bez gospodarskog rasta postepeno otkriva rizične zemlje. Grčka je pukla, a Italija, Španjolska i Irska su sljedeće u nizu. Zbog povećanog rizika, ove se zemlje sada mogu zaduživati na globalnom financijskom tržištu jedino uz značajno veće kamate. Ima smisla, veći rizik – veći prinos. Tako su tržišne kamate na državne dugove Italije i Španjolske došle do razine od cca. 7% godišnje, što je neodrživo. Prema takvim stopama, postojeći dugovi se ne mogu adekvatno refinancirati i proračunske projekcije izgledaju vrlo crveno.
Vojske financijskih analitičara po raznim bankarskim staklenim neboderima izračunale su da kamata treba biti upravo takva, kako bi reflektirala sadržani rizik. I ne možeš ih razuvjeriti. Ali možeš naći nekoga tko to ne razumije, ne zna izračunati, nije upoznat sa stanjem na tržištu i još k tome neće razmišljati racionalno, već emotivno. Naravno – domoljubni narod.
8 je više od 4
I tako su se ove zemlje u nemogućnosti nalaženja jeftinijeg financiranja na tržištu okrenule prodaji obveznica neposredno građanima, uz značajno niže kamate. Obveznice se prodaju po bankama i poštanskim uredima, praktički po kioscima. Kupnjom obveznice, kako ti kažu, ne samo da činiš dobru investiciju, već postaješ i nacionalni heroj. Ono što ti ne kažu je da kod svog brokera možeš praktički napraviti istu investiciju, prema tržišnim uvjetima i dobiti do čak 100% veću kamatu (npr. Irske patriotske obveznice idu uz 4% kamate, dok ove tržišne idu uz 8%).
No, ovo nije ništa novo. Radi se o starom ratnom triku. Kada valja poći u rat i početi trošiti ozbiljne svote na metke, bombe i tenkiće (to je sve potrošna roba, ne?), treba to nekako i platiti, a nema se para u riznici. Ako se krene štampati novac, to će pokrenuti visoku inflaciju. Stoga je najzgodnije narodu prodati neke patriotske ratne obveznice niskih prinosa (isisati lovu iz naroda), onda te iste ljude platiti tim istim novcima za njihov rad u tvornici ubilačkih alata, pa otići naoružan na frontu. Ako izgubiš – obveznice više nemaju veze, polupani lončići, game over. A ako dobiješ, onda nakon rata štampaš novac da bi isplatio obveznice i time ujedno potakneš potrošnju i mirnodobsko gospodarstvo. Zgodna posljedica je i inflacija koja se tada mora pojaviti u nekoj mjeri i time umanjiti stvarni državni dug, naravno na štetu imaoca obveznice – vlastitog naroda.
Prodavali i djeci i to na kredit!
U američkom građanskom ratu obveznicama su se financirali i sjever i jug. Pogodite koliko su nakon rata vrijedile južnjačke obveznice? Otprilike isto kao i predizborno obećanje. U prvom i drugom svjetskom ratu je ovaj trik drastično populariziran. Ameri su vodili nevjerojatnu kampanju prodaje ratnih obveznica uz nasmijana lica holivudskih zvijezda. Čak je i Zekoslav Mrkva imao svoj crtić – prodajni spot. Njemački posteri su bili manje nasmijani, onako nacistički tmurni, kao i ishod za imaoce njihovih obveznica.
U Austrougarskoj su tijekom prvog svjetskog rata obveznice prodavali djeci po školama. Kako je to djeci ipak bilo puno, vlada im je omogućila da daju ono sitno novaca što imaju za marendu, a da se za ostatak zaduže bankarskim kreditom. Genijalno! Ne samo da djeci legalno uzmeš novac, nego ih još zadužiš i učiniš vjernim slugama, a sve to uz njihov pojačani osjećaj Austro-junge patriotizma, čime stvaraš buduće vojnike (djeca će trebati ratovati da naplate svoje obveznice).
Kanađani su izvodili lažne vojne invazije na svoje tlo kako bi preplašili ljude i pod šokom im prodali obveznice. Ipak, najjača je bila njemačka formula. Oni su osvojili Čehoslovačku, pa su njih natjerali da iz svojih rezervi otkupe nazi-obveznice i financiraju daljnja osvajanja. Klasika! Rat se najbolje financira ratnim plijenom.
Ali postoji i drugi način
Međutim, nedavni događaji su pokazali da prevara vlastitog naroda nije jedini način da si vlada u krizi osigura jeftinije izvore financiranja. Naime, odlazak Berlusconija je odjednom značajno snizio procjene rizika za Italiju, pa time i troškove financiranja na međunarodnom tržištu.
Što iz svega toga možemo zaključiti? Prije svega, čini se, rat je zajeb. No, to je očito. Drugo, kad ti netko jednom rukom maše nacionalnom zastavom, a drugom ti krene prema džepu – smanji domoljubnu zanesenost, odustani od društvenog statusa nasamarenog heroja i bježi koliko te noge nose.
Konačno, i najvažnije, maknuti glupane s vlasti je ipak najefikasniji način ostvarenja nacionalnog blagostanja. Inače ispadneš glup.
