Podnositelji prijedloga za ocjenu ustavnosti tih zakona tvrdili su da se nije poštovala procedura za donošenje zakona po hitnom postupku, no sud je utvrdio da se zakoni iznimno mogu donijeti po hitnom postupku, ako za to postoje opravdani razlozi koji su u konkretnom slučaju bili dostatno obrazloženi.
Ustavni sud podsjeća pritom da je Vlada krenula u donošenje tih zakona radi trajnog otklanjanja poremećaja u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova, osiguranja redovite otplate kredita koja potrošače kredita u francima neće dovesti u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija.
"Država je, poštujući načelo socijalne države, u situaciji dužničke krize u kojoj su se hrvatski građani našli zbog zaduživanja u švicarskim francima, imala pozitivnu obvezu poduzeti određene mjere u gospodarstvu i umiješati se u tržišnu funkciju kako bi osigurala ostvarenje temeljnih socijalnih prava i socijalne sigurnosti te izjednačila odnosno umanjila ekstremne socijalne razlike nastale kao posljedica aprecijacije švicarskog franka".
Sud je pitom naveo da iz podataka Ministarstva financija proizlazi kako su potrošačima kredita u francima nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60 do 80 posto dok je glavnica porasla oko 30 do 40 posto što je dužnike dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj.
Konverzija prikladna, cilj legitiman
Iako Ustavni sud smatra da kršenje obveze savjetovanja s ESB-om može dovesti do povrede pravila demokratske procedure, u konkretnom slučaju je ocijenio da se ne radi o nepoštovanju demokratske procedure jer članak 282. Ugovora o funkcioniranju Europske unije ne propisuje obvezu ESB-a da izda mišljenje već ga on može dati, ako to ocijeni potrebnim, s time što to mišljenje nije obvezujuće.
Ustavni sud je utvrdio također da je konverzija prikladna za ostvarenje legitimnog cilja koji se njome želio postići, jer iz podataka koje su dostavili Ministarstvo financija i Hrvatska narodna banka, a koje predlagatelji nisu prijedlozima doveli u pitanje, jasno proizlazi da konverzija nije uzrokovala distrozivne učinke ni u bankarskom poslovanju ni u monetarnoj politici te da su negativni učinci konverzije značajno manji od procijenjenih.
Banke su i profitirale
Ustavni sud ocijenio je da se ne bi moglo zaključiti da osporena mjera (konverzija) opterećuje kreditne institucije preko mjere koja bi se morala smatrati nepodnošljivom.
Razvidno je da zaduživanje u Hrvatskoj nakon konverzije nije "postalo ni skuplje niti teže" jer je utvrđeno je da je izračun učinaka troškova "od 8 mlrd. HKR" podatak koji su kreditne institucije same izračunale i pojedinačno dostavile Ministarstvu financija te da nisu uzete u obzir i koristi koje su kreditne institucije imale od učinaka konverzije, poput eliminacije valutnog rizika te uklonjanja velikog dijela toksičnih kredita iz njihova portfelja.
Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika", smatra Ustavni sud koji je utvrdio da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta.
Banke su, navodi sud, zbog aprecijacije franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u francima ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka.
Ustavni sud posebno je naglasio da je u "hrvatskom slučaju" izostala čak i najblaža mjera prevencije tečajnog rizika u vidu pravovremenog upozorenja potrošača kao što je to primjerice učinio austrijski regulator financijskih tržišta.
Iz očitovanja Ministarstva financija i zainteresiranih institucija, Ustavni sud je utvrdio da su troškove konverzije i operativne troškove snosile kreditne institucije, dok su jednim dijelom troškovi konverzije pali na teret potrošača i države.
Budući da se konverzija u euro kredite izvršila po znatno višim kamatnim stopama uz višestruko veće kamatne marže, sud smatra da će to kreditnim institucijama omogućiti ostvarenje većeg iznosa neto kamatnih prihoda u odnosu na one koje su mogli ostvariti na temelju kredita u francima.
Nema ni diskriminacije
Vezano za ekonomski položaj potrošača kredita u CHF i potrošača kredita ostalih valuta sud smatra da nije usporediv da bi se eventualno moglo govoriti o diskriminatornim učincima osporenih zakona, jer se aprecijacija švicarskog franka ni na koji način nije odrazila na ispunjenje kreditnih obveza potrošača kredita ostalih valuta.
Sud također neosnovanima ocijenio prigovore o ograničavanju poduzetničkih i tržišnih sloboda.
Upitan jesu li banke bile pohlepne, predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović rekao je da je u prirodi banaka da ostvaruju dobit, što je ona kroz klauzulu i učinila, ali se pokazalo da klauzula nije bila u zaštiti valute, što je njezina funcija, nego je došlo do takvog poremećaja da je ona postala izvor profita što nije smisao klauzule.
"Ne možemo prihvatiti da ljudima nakon deset godina otplate kredita rata naraste od 60 do 80 posto, a da glavnica bude 40 posto veća. To nije normlno svaka socijalna država koja drži do sebe je morala reagirati", zaključio je Šeparović.
Troje sudaca koji su u vrijeme donošenja zakona bili saborski zastupnici, Ingrid Antičević Marinović, Josip Leko i Davorin Mlakar, izuzeli su se od odlučivanja, dok je sudac Andrej Abramović imao izdvojeno mišljenje.
