Ta ideja je stara već više od 80 godina. U listopadu 1929. je nakon sloma burze u New Yorku čitavo američko gospodarstvo povučeno u ponor. U idućih nekoliko godina je američka vlada provela reforme koje su temeljito promijenile financijski sektor. Dvama zakonima poznatima kao Glass-Steagall-Act (po senatoru Carteru Glassu i kongresnom zastupniku Henryju B. Steagallu) 1933. je uveden sustav odvojenosti banaka. Obične banke koje vode tekuće i štedne račune građana te građanima daju kredite, nisu smjele više trgovati vrijednosnim papirima ili baviti se rizičnim špekulativnim poslovima.
"Senator Glass, jedan od autora zakona, već je 1920. bio uvjeren da previše novca odlazi na špekulacije", kaže gospodarski povjesničar Joachim Voth sa Sveučilišta Pompeu Fabra u Barceloni i objašnjava: "U vrijeme svjetske gospodarske krize Glass je vidio priliku za provedbu jasne podjele između poslovnih banaka na jednoj i investicijskih banaka na drugoj strani."
Strah od reformi
U usporedbi s tim politika danas, četiri godine nakon propasti banke Lehman Brothers, ne može se pohvaliti nekim bitnim reformama. "Na gotovo kriminalan način iz krize od 2007. godine nismo izvukli nikakve pouke i zapravo nismo postigli nikakvo poboljšanje regulacije", kaže Voth za Deutsche Welle.
Smatra da se radi o intelektualnoj nesposobnosti.
"Bankovni poslovi, komplicirani financijski proizvodi, isprepletenost s običnim gospodarstvom – sve to političarima izgleda tako kompleksno da se boje da ne bi nešto učinili krivo. Oni saslušaju stručnjake iz financijske branše i onda ostave sve kako je i bilo", kaže Voth.
Ništa od reformi
Kaže da su se dosadašnje reforme ograničile na male promjene glede vlastitog kapitala banaka, ali da to sigurno nije dovoljno za sprečavanje krize u budućnosti. Tim više što pravila o temeljnom kapitalu, nazvana Basel III, još nisu stupila na snagu.
U Sjedinjenim Državama je pokušaj da se bankama zabrane špekulacije na vlastiti račun zasad odgođen. Velika Britanija planira niz reformi, ali prije ljeta 2015. ni tu se ne može očekivati nikakav zakon.
Nije čudo da neki priželjkuju vraćanje stare reforme iz 1933., odvajanje poslovnih od investicijskih banaka. Ono je ukinuto 1999. u vrijeme predsjednika Billa Clintona. U to je vrijeme "deregulacija" bila čarobna riječ.
Sad upravo Sandy Weill, do izbijanja financijske krize šef Citi-grupe i jedan od velikih profitera deregulacije, zahtijeva ponovno razdvajanje poslovnih od investicijskih banaka.
Nijemci podijeljeni
U Njemačkoj su se za razdvajanje tih banaka izjasnili šef socijaldemokrata Sigmar Gabriel, njegov stranački kolega, bivši ministar financija i novi kancelarski kandidat Peer Steinbrück, a nedavno i predsjednik uprave reosiguravatelja Munich Re i Nikolaus von Bomhard.
Ne smiju postojati banke koje su tako važne za jednu državu da moraju biti spašavane poreznim novcem. "Ako je tako nešto relevantno za sustav, onda nešto nije u redu sa sustavom", kaže Bomhard.
Nasuprot tomu predsjednik njemačkog Saveza štedionica Georg Fahrenschon nije za podjelu. "Nisam prijatelj crno-bijele politike koja kaže, sad ćemo razbiti banke i odvojiti ih", kaže on. Zagovara univerzalne banke koje se bave svime: vođenjem računa građana, davanjem kredita, trgovinom vrijednosnim papirima i devizama.
Ni gospodarski povjesničar Joachim Voth ne vjeruje da bi odvojenost banaka spriječila financijsku krizu. Pa ipak, odvajanje smatra nužnim kako banke ne bi bile tako velike da njihova propast odmah ugrožava čitavo nacionalno gospodarstvo.
