Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Evo što misle stručnjaci jesu li otkazi najbolje rješenje za uštedu tvrtke

U vrijeme ekonomske krize i recesije, u kojoj se Hrvatska nalazi već šestu godinu zaredom čime je postala svojevrsni svjetski fenomen, mnogi menadžeri i kompanije kao i država nastoje uštedjeti, no rezovi se ne moraju nužno provoditi otkazima koji mogu dovest do novih troškova, upozoravaju financijski stručnjaci.

Najveća pogreška je otpuštanje radnika s dugogodišnjim iskustvom u koje je akumuliran ‘know-how’, posebno stoga jer će oni ponovno trebati u procesima razvoja, kada se iscrpe sve ostale opcije za sniženje troškova, smatra slovenski stručnjak za smanjenje troškova Ervin Pfeifer koji je nedavno održao nekoliko predavanja hrvatskim postdiplomcima koji izučavaju europske poslovne studije.

Njegovo mišljenje dijeli i stručnjak za tržište rada na zagrebačkom Institutu za javne financije Predrag Bejaković koji ističe da su “linearni rezovi” daleko najgora opcija, jer u njima često odlaze najsposobniji. Ističe da zna dosta slučajeva, u znanstvenim ustanovama primjerice, gdje su zbog štednje bez posla ostali znanstvenici ili znanstveni novaci koji su trebali biti nositelji razvoja, dok je administrativno osoblje ostalo u ime socijalne osjetljivosti.

Otpuštanje radnika nosi i druge troškove

Stručnjaci podsjećaju da otpuštanje zaposlenika, kao najjednostavnija mjera štednje, za sobom vuče i mnoge druge troškove poput otpremnina, naknada za nezaposlene, troškove ponovnog zapošljavanja i tužbi za nezakonit otkaz. Ne treba zaboraviti ni pad morala otpuštenih, kao i troškove za ono što su otpušteni radnici doprinosili te za njihov prekovremeni rad koji će netko morati “pokriti”.

Dakle, poduzeće bi, kao i država, pri rezanju troškova trebalo voditi računa o svim oblicima troškova bili oni mjerljivi poput fiksnih i varijabilnih, ili nemjerljivi poput “troškova propuštenih prilika”.

Svaka štednja koja nije dobro isplanirana može donijeti više štete nego koristi

Pfeifer smatra da racionalizacija troškova mora biti isplativa te da se pritom nipošto ne smije ugroziti kvaliteta poslovanja. Primjenom strategije “Cost Killinga” koja se posljednjih godina izučava i na sveučilištima moguće je sniziti troškove, ali istovremeno prodati i najsuvremenija rješenja koja će doprinijeti poslovnom rastu. Ističe i da svaka štednja koja nije dobro isplanirana može donijeti više štete nego koristi, ali i da racionalizacija da bi imala rezultata, uz kvalitetnu pripremu, zahtjeva provođenje na svim područjima.

Pozivajući se na dugogodišnje iskustvo Pfeifer navodi da rad na promjenama osim jasne vizije iziskuje i puno komunikacije i pregovaranja, jer većina zainteresiranih uvijek ima osjetno više argumenata protiv nego za bilo kakav iskorak.

Kao jedan od gorućih hrvatskih problema upravo na tom polju Bejaković navodi nedostatak međusobnog povjerenja koji dovodi do niske stope tzv. socijalnog kapitala što se definira kao ukupna masa svih naših znanja i sposobnosti koja nije jednaka zbroju pojedinačnih znanja.

“Samo ako znanja iskorištavamo zajedno možemo napredovati. U Hrvatskoj nismo loši s pojedinačnim znanjima, ali smo jako loši sa socijalnim kapitalom zbog međusobnog nepovjerenja”, uvjeren je Bejaković.

Povratak na Net.hr