Eto nas u Europi. Sad smo, mi mali, na igralištu s velikim dečkima. I jako smo ponosni na to. Još nam ne daju igrati, ali nama je tako fora svrstati se u taj red, biti prepoznati. Stojimo po strani i gledamo velike kako haklaju, pravimo se da kužimo pravila igre, zdušno navijamo u uvjerenju da se naš glas daleko čuje i nestrpljivo čekamo da uletimo i pokažemo svoj talent.
Nismo ni svjesni da ova stadionska igra nimalo ne nalikuje na balkansko natjeravanje lopte po dvorištu, na koje smo navikli. Tu smo se, na svom terenu, još kako-tako mogli ostvariti. Mogli smo se praviti pametniji od Bosanaca, bogatiji od Albanaca i zabavniji od Slovenaca, iako svi znamo da su Albanci pametniji, Slovenci bogatiji, a Bosanci zabavniji od nas. Nema veze, imali smo svoje mjesto i dobro ga poznavali.
Čime imaš time klimaš
Sad smo se uzdigli iznad sveg tog Balkana. Nismo više osrednji među najmanjima, nego najmanji među osrednjima. Sada smo Europa. Sada smo svijet. Sada trebamo naći neko svoje novo mjesto u tom globalnom, nimalo balkanskom poretku. Čime imaš time klimaš... I bolje nam je da uskoro nađemo čime ćemo klimati kako ne bismo završili kao onaj najmanji klinac kojeg svi maltretiraju i gurkaju kako hoće. U tom kontekstu, vrijedi učiti od najboljih...
Najjači igrači
Ameri klimaju nosačima aviona, pametnim bombama i bespilotnim letjelicama. I tko im što može? Kad se netko usprotivi, oni ga malo rasklimaju. Oni su najveći dečki na igralištu. Kina je tu negdje, rame uz rame, a klima jednopartijskim sustavom i cenzurom, partijskom direktivom i nultom tolerancijom prema svima i svemu.
Ipak, meni je Iran trenutno najjači igrač. Totalni jajonje! Šamaraju naftom i imaginarnom nuklearkom te ovdje zaslužuju nešto više pažnje, a ono najmanje zbog svog stila. Dakle, oni kao grade nuklearku (ne elektranu). Ništa ne priznaju, ništa ne poriču. Puštaju svijet da sam sebe preplaši. Onda, naravno, sve nuklearne zemlje nađu shodnim braniti bilo kome da im se pridruži u klubu velikih jaja, pa zaprijete sankcijama i embargom na iransku naftu.
Globalni moral i praktična nafta
Europa, kao predvodnica morala (i kolijevka kolonizacije svijeta), požuri pokazati zube i uvede embargo, ali onako – do pol' trudno. Kao, idu sankcije, ali uz odgodu zabrane uvoza zemljama poput Španjolske, Italije i Grčke, koje su (kao i cijela Europa) ovisne o iranskoj nafti. Tako bi Europa globalno glumila moral, a praktično ipak došla do nafte. Time i Europa pokazuje da ima čime klimati – demagogijom i birokracijom.
A Iran, ni pet ni šest, donese odluku o potpunoj obustavi izvoza nafte Europi i pred cijelim svijetom Bruxellesu pokaže prst veličine bušotine. Onda se okrene svojim susjedima i pokaže im prst veličine nuklearne rakete srednjeg dometa i poruči: tko pokuša nadomjestiti naš izvoz – uskoro će s nama imati problema. Kakvi igrači!
Spiskavanje tuđe love
Drugi na listi mojih najdražih 'klimača' u usponu su svakako Grci. Oni su na genijalan način uspjeli profurati balkanske načine na svjetsku scenu. Čime oni klimaju? Dugom, naravno! Dužni su toliko da to više nije njihov problem, nego vruć krumpir Europe i svijeta. Dok oni redovito isplaćuju četrnaestu plaću (mi brižni samo rijetko dođemo do jednako apsurdne trinaeste), svjetski monetarni kraljevi traže rješenje grčkog duga i dolaze do neizbježnog zaključka – privatni investitori (kreditori) morat će otpisati do 80% duga. Samo tako ćemo spasiti svjetski monetarni poredak. I tako nacija tek dva i pol puta veća od nas klima svijetom naveliko, i to nakon što su s guštom spiskali masu tuđe love. Balkan u najboljem izdanju!
Vijetnam u komšiluku
Broncu na mojoj listi favorita klimanja svakako mora odnijeti Bosna, jer jednostavno rečeno – jebo zemlju koja Bosne nema. A Bosna ni sebe baš nema. Razni tronacionalni Bosanci složili su dovoljno čudnu državnu tvorevinu da je svijet ostao trajno zainteresiran. Kontinuirano na rubu raspada i ratnog sukoba, Bosanci su u prilici musti svijet za razne fondove i pomoć usmjerenu k održavanju mira. Izgleda da toga nisu ni svjesni. Kakav Vijetnam u komšiluku.
Kako rekoh, čime imaš time klimaš, a vidimo da se klimati može koječime. Pa čime ćemo mi? Možda bismo mogli nemilice potkupljivati i mititi ove (sigurno podmitljive) eurokrate na našem putu prema predsjedavanju Unijom? Možda bismo mogli izvoziti svoje nezaposlene, pa se tako infiltrirati iza neprijateljskih linija? Ili tužiti sve i svakoga po hrvatskim sudovima, pa godinama ostvarivati inoprihode od odvjetničkih tarifa i sudskih pristojbi (i to je izvoz)?
Nama obraz ne treba
Mogli bismo primijeniti i neku kombinaciju najboljih navedenih primjera i iskoristiti situaciju u svoju korist... Postavimo se npr. kao euromešetar iranskom naftom. Još nismo članica EU, pa se provučemo između iranske zabrane izvoza i europske zabrane uvoza. Ipak, i jedni i drugi žele trgovati, a na nama je da im ponudimo rješenje kojim mogu zadržati obraz (nama ne treba). Maznemo dobru proviziju (to znamo), ali se pored toga po grčkom receptu zadužimo koliko god možemo, pa neka Europa i svijet za par godina i nama otpisuju dugove. Ugledamo se na Amere i dugove spičimo na oružje, te poput Kineza uvedemo potpunu cenzuru kako narod ničeg ne bi bio svjestan. Bosnu s vremenom pripojimo.
Još nam samo ostaje praviti se da imamo nuklearku. Nema nas svijet.
