Ta se politika, analizira Jutarnji list, oslanjala na nekoliko glavnih temelja: porezne promjene, reformu zdravstva i školstva, restrukturiranje javnih poduzeća, javne investicije, privatizaciju i predstečajne nagodbe. Porezne izmjene ili porezna reforma trebala se kretati u smjeru rasterećenja rada postupnim smanjivanjem zdravstvenog doprinosa, uvođenjem poreza na imovinu, dakle prebacivanjem težišta s oprezivanja rada na veće operezivanje kapitala, a nus-proizvod je zbog proračunskih neprilika bilo i veće oporezivanje potrošnje podizanjem PDV-a na 25 posto.
Promjena sustava
Uvođenje poreza na nekretnine trebalo je poslužiti i za decentralizaciju zdravstvenog i školskog sustava, jer bi prihodi od tog poreza pripali lokalnoj samoupravi koja bi tim novcem na sebe preuzela financiranje dijela zdravstva i školstva. U tom kontekstu bi jedna od posljedica bila i ukidanje prireza na lokalnim razinama. Restrukturiranje javnih poduzeća trebalo je istovremeno ozdraviti te tvrtke i omogućiti pokretanje ciklusa javnih investicija koje bi poduprle gospodarski oporavak dok se ne oporavi privatni dio gospodarstva. Privatizacija javnih poduzeća trebala je dijelom pomoći financiranju deficita državnog proračuna i javnog duga. Predstečajne nagodbe su dijelom ciljale rješavanju problema nelikvidnosti u gospodarstvu, a dijelom spašavanju radnih mjesta.
Međutim, godinu do godinu i pol dana nakon dolaska na vlast ta se ekonomska politika najvećim dijelom srušila. Hrvatska narodna stranka je unutar koalicije stopirala uvođenje poreza na nekretnine, a premijer je pristajanjem na taj veto HNS-a srušio prvi nosivi stup Linićeve ekonomske politike. Naime, na taj način je bilo nemoguće nastaviti s politikom smanjivanja doprinosa za zdravstvo i svim ostalim potezima vezanim uz taj porez. Uz to, izostale su javne investicije.
Novi ministar financija Boris Lalovac, čvrsti zagovaratelj ekonomske politike Slavka Linića dok mu je bio zamjenik, odlučio je dijelom, dosta mudro, potegnuti ručnu kočnicu kada je po srijedi porez na nekretnine, ali i porez na prihod od kamata na štednju, pa čak i kada se radi o njegovom projektu predstečajnih nagodbi za građane.
Konačno, dolazimo i na sam model funkcioniranja Milanovićeve Vlade. Premijer je osobno u više navrata govorio kako je ostavio veliki prostor slobode i kreativnosti svojim ministrima, pa iako to ima brojne prednosti, kada se pretjera u slobodama dobije se sustav u kojem nedostaje koordinacije i čvrstine u donošenju odluka.
Promjena modela upravljanja
Naravno, odlazak Slavka Linića i dolazak Borisa Lalovca mnogo su prokomentirali stavom kako će Lalovac biti kooperativniji od Linića i da će ubuduće biti više suradnje između premijera i ministra financija. No, mnogo je bitnije da Milanović promijeni svoj model upravljanja Vladom, pa tako i ekonomskom politikom.
Ono što dogovori sa Lalovcem, Grčićem, Vrdoljakom i drugim ministrima mora jasno artikulirati prema van i inzistirati na tome unutar Vlade. Malo tko u ovoj zemlji zna što je trenutna ekonomska politika Vlade i na Milanoviću je da je u nadolazećim danima smisleno pojasne javnosti.
Završno, nakon što se Vladina ekonomska politika u jednom trenutku bila raspala, sada je vrijeme da se ista još jednom reanimira, jasnije definira i nepokolebljivo provodi, zaključuje se u analizi Frenkija Laušića u Jutarnjem listu.
