Poslije napuštanja "Gordog albiona" u studenome 1996. Venables je preuzeo reprezentaciju Australije. U veljači 1997. postao je, plativši milijun funti, vlasnikom 51 posto dionica nogometnog kluba iz Portsmoutha. U studenome iste godine, nakon 2:2 u Melbourneu protiv Irana, Australija je ispustila iz ruku odlazak na Coupe de monde i bio je to početak kraja njegova boravka na klupi "klokana". U siječnju 1998. Vrhovni sud zabranio je Venablesu vršenje dužnosti direktora tvrtke u razdoblju od sedam godina. Ministarstvo trgovine i industrije u parnici protiv Venablesa kao razloge tužbe navelo je njegovu umiješanost u podmićivanja, laži, prijevare, manipulacije i prisvajanje novca koji je trebao pripasti vjerovnicima. Tada je Venables prodao većinski paket dionica u Portsmouthu, ostavljajući klub u velikim dugovima i na dnu drugoligaškog društva. Samo tri mjeseca poslije uslijedio je još jedan udarac, sporazumno je napustio "najmanji kontinent" i drugi put u karijeri postao menadžer Crystal Palacea. Tada je s novim vlasnikom Markom Goldbergom sklopio "skladni brak", no iako je tamo trebao ostati pet godina, izdržao je tek jednu sezonu i opet napustio "zgarište". I u svlačionici Crystal Palacea ostala je "pustinja". . .
No usprkos svemu još uvijek ne blijede otočka sjećanja na dane Europskog prvenstva 1996., kada je pod Venablesovim vodstvom engleska reprezentacija dogurala do polufinala. Na tom putu Englezi su "razmontirali" Nizozemce (4:1), a stručnjaci i dalje zazivaju "neponovljiv engleski napad i ljepotu igre". Venables je, uz to, imao "žicu" za taktiku, ono što je Keegan nikada nije mogao "izmisliti, pa makar i za jednokratnu uporabu". Upravo je Venables predstavio formaciju "božićnog drvca", s pet igrača u sredini i povučenom "špicom". Bio je iznimno omiljen i među nogometašima, za razliku od autoritarno nastrojenog Glenna Hodlea koji ga je naslijedio. Nakon što je Engleska svoj put na EURU 96 završila poslije ruleta jedanaesteraca, i sam je Venables vjerojatno bio "skup krhotina", no iste sekunde krenuo je tješiti "tragičara nacije" Garetha Southgatea, koji je promašio odlučujući jedanaesterac.
Početak trenerske karijere 57-godišnjeg Venablesa, bivšeg igrača Tottenhama, QPR-a i Crystal Palacea, bio je, međutim, sasvim suprotnog predznaka. S nepune 33 godine sada već davne 1976. preuzeo je Crystal Palace i uveo klub u tadašnji elitni razred engleskog nogometa First division. 1984. preuzeo je kormilo Barcelone i u prvoj sezoni boravka na Camp Nou katalonskom klubu nakon jedanaest godina posta i "življenja u sjeni madridskog Reala" donio titulu prvaka Španjolske. 1986. Venables i Barcelona bili su sudionici finala Kupa europskih prvaka. 1987. za kruh je počeo zarađivati u Tottenhamu. Četiri godine poslije sa Spursima je prigrabio FA Kup i postao njihov izvršni direktor. Njemu pod zasluge idu potpisivanja ugovora s tada nadolazećim nadama Paulom Gascoigneom i Darrenom Andertonom. Engleskim izbornikom imenovan je 1994. godine. No ubrzo je sve krenulo silaznom putanjom. . .
Englezima je prirastao srcu. Duhoviti Londončanin koji se osim u nogometu okušao i u pisanju krimića, poslovnim transakcijama i pjevanju u noćnim klubovima, blizak je poimanju životne filozofije "navijača iz pubova", ali i uglađenijih stanovnika Monarhije. No čelnici Saveza ovoga puta nemaju prava na pogrešku, jer "stvari su već odavno izmakle kontroli", a samim tim Venablesov povratak na izborničku klupu mogao bi ostati tek želja javnosti. "Mjesto zločina", naime, nikada nije idealno za povratke. . .
