Nikolina Piršljin (27) već je šest godina volonterka udruge Krijesnica, koja se bavi pružanjem pomoći djeci i obiteljima suočenima s malignim bolestima. Nikolina je cijelu prošlu godinu svoje slobodno vrijeme provodila s teško ozlijeđenim dvoipolgodišnjim Kristijanom u bolnici, a ljeti odlazi na rehabilitacije kampove udruge Krijesnica. Prije nekoliko dana za svoj je nesebičan doprinos zajednici osvojila najvrednijeg Oskara – za volonterku godine, a osim nje, dobili su ga i Marija Gašparović i Mislav Mihael Mandir.
Nikolina, dobili ste Oskara za volontiranje. Kakav je to osjećaj? Prekrasan. Tek kad sam ušla u tu veliku vijećnicu i kad sam čula sve što oni govore o volonterstvu, o tome što mi pokušavamo svojim radom, te kad sam čula uživo i Mislavovu i Marijinu priču, sve me to ponijelo. To je prekrasan osjećaj i velika mi je čast što sam izabrana između svih tih ljudi koji rade stvarno divne stvari i što mogu predstavljati i Krijesnicu, koja radi isto jednu prekrasnu stvar za tu bolesnu djecu. Jako sam sretna.
http://www.youtube.com/embed/ixIZooCHfq0 Video: Franjo Tot
Već šest godina volontirate za Krijesnicu. Kako ste započeli s volonterskim angažmanom? Prije otprilike šest godina moja prijateljica je otkrila da ima tumor na štitnjači. Tada se povezala s udrugom jer je htjela saznati sve o toj bolesti i doći u kontakt s nekim tko se time bavi. Tako sam i ja nekako krenula s njom. Naravno, kad netko tebi blizak oboli od tako strašne bolesti, onda jednostavno i ti postaješ osjetljiviji na sve to. Postaneš svjestan da je to stvarno tu i da može snaći i tebe i ljude koje voliš. Tako smo obje krenule surađivati s Krijesnicom, prvo na administrativnim poslovima, pa na poslovima čišćenja, a onda nas je nakon godinu, dvije Zoran Cipek, predsjednik udruge, pitao želimo li sudjelovati u rehabilitacijskom kampu Krijesnice u Fužinama. Kako smo obje učiteljice i imamo iskustva u radu s djecom, pristale smo. I eto, ljubav je rođena. Ja sam se zaljubila u kamp, a njima se svidio moj rad.
Prijateljica se uspješno izliječila? Je, hvala Bogu. Danas je mama troje male prekrasne djece.
Kad ste se odlučili za volontiranje, imali ste samo 21 godinu. Obično su mladi ljudi tada 'ludi', žele izlaziti u klubove, na koncerte. Vi ste se odlučili na nešto sasvim drugačije. Jeste li osjetili ikad da propuštate nešto time što ljeta provodite u kampu s djecom koja su prošla teške bolesti? Ni u jednom trenutku nisam pomislila da bih zbog toga nešto propustila. Volonterski rad mi je donio samo sve najbolje. Djeca s kojom radim su svašta prošla. Njihove priče te stvarno dirnu i emocionalno je to dosta zahtijevan posao svima nama koji radimo u kampu. Sve su to priče koje te potresu i uvijek se pitaš što bi bilo da se meni to dogodi ili nekome meni bliskom.
Je li Vas volonterski rad promijenio. Na kojim razinama? Osjećam da me jako proširio, proširio je moj pogled na život, daje mi optimizam, volju i snagu jer teško da te priče te djece ne zapljusnu i da se ne zamisliš nad svojim životom i kažeš si: "Sretan sam jer sam zdrav. Da, postoje tu neki svakodnevni problemi, ali sam zdrav i mogu uživati u životu, mogu raditi ono što hoću." I to ti promijeni neke životne vidike. Mislim da je to jako utjecalo na mene.
Vaš dan je, čini se, potpuno ispunjen. U posljednje ste vrijeme volontirali svakodnevno. Osim što ste učiteljica, idete i na tečaj talijanskog. Kako stižete sve to? Rehabilitacijski kamp Krijesnica organizira se ljeti, što je meni super jer u to vrijeme nemam nastavu. Kad sam u kampu, onda sam osam dana od 0 do 24 tamo. Osim toga, Krijesnica me nominirala i jer sam posjećivala Kristijana, dječaka u Klaićevoj bolnici. To je ove zime bilo na svakodnevnoj bazi i tada je bilo malo jurcanja , ali sve se može kad se hoće. Jednostavno, treba si malo organizirati dan. Ali kad vidiš njega koji dolazi tebi i maše ti s krevetića: "Teta, teta" i smije ti se, sve zaboraviš – i na jurcanje, i na to da možda kasniš na vlak, i da nećeš možda uspjeti napraviti ono što si taj dan htio. Ali isplati se kad vidiš da uveseljavaš te druge male ljude, da im pomažeš i da su zbog toga sretni.
Susrećete li se u radu i s drugim volonterima. Žele li ljudi volontirati ili mislite da ih ima premalo? Mislim da ima ljudi koji to žele raditi i čujem priče ljudi koji se žele uključiti. Važno je samo da krenu. Znam da se možda čini kao problem kako doći do neke udruge, kako krenuti u sve to, ali treba napraviti taj korak, treba pokazati volju, jer nikad te nitko neće uzeti za ruku i reći: "Ideš sa mnom." Htjela bih im poručiti da je volonterstvo rad koji te stvarno puni, poboljšava i razvija te kao osobu, ali najljepša je stvar na svijetu kad znaš da pomažeš drugim ljudima i da ih uveseljavaš, da činiš dobro. Oko nas je sve nešto pretjerano negativno i svi su nešto poludepresivni – je, takav je svijet, ali moramo se boriti protiv toga. Ono što nam ga može uljepšati je to da smo tu jedni za druge, da si pomažemo i držimo se skupa. Mislim da je to poanta svega.
Kako ste se povezali s Kristijanom? Njegova je priča dosta teška. On je dijete iz obitelji koja je pod nadzorom Centra za socijalnu skrb. Centar je poslao zamolbu mojoj udruzi za volonterom zbog toga što je Kiki već par mjeseci bio u bolnici, a nitko ga nije posjećivao. To je dosta emocionalno teško, tako malenom djetetu od samo dvije i pol godine treba i ljubavi i topline, treba mu majčinska figura. Kad sam počela dolaziti kod njega, on je u to vrijeme dječaka koji je s njim bio u sobi počeo zvati tata. U početku je sa mnom bio oprezan jer se bojao da ću ja doći jednom i da se više neću pojavljivati. Posjećivala sam ga svakodnevno, koliko sam stizala, prije i poslije posla. Osjetila sam da mu je to potrebno.
http://www.youtube.com/embed/HifwODnblTE Video: Franjo Tot
Kristijan je kao dvomjesečna beba stradao u požaru. Najviše su mu stradale šakice i lice. Cijelo lice mu je u opeklinama, a pojas oko očiju je srećom ostao čitav. I zato prvi put kad ga ugledaš, bude zaista potresno. Ali on je prekrasan, živ, vrckav dječak koji bi se igrao i koji se jako trudi. On je borac kakvog nema, on je sa svoje dvije i pol godine prošao već toliko problema i toliko boli, no trudi se i bori se, i meni je bilo stvarno nadahnjujuće dolaziti mu.
Što je sada s Kristijanom? Kiki je trenutno kod kuće u Slavoniji jer se njegov organizam mora malo opraviti od zahvata. Prema posljednjim informacijama je u redu. Trebao bi se ponovno vratiti u Klaićevu i nastaviti rehabilitaciju, pa ćemo vidjeti što će biti dalje.
Namjeravate i dalje posjećivati Kristijana? Da, da, naravno, i družiti se i zabavljati s njim.
Kako je bilo raditi s djecom u ljetnom kampu? U kampu su djeca koja su izliječena od malignih bolesti, koja su trenutačno na rehabilitaciji. Nekima je to još dosta novo, završili su s liječenjem prije nekoliko mjeseci, a neki prije više godina. Ali svi imaju iskustvo borbe s malignom bolešću. Povratak u staru sredinu nakon izlječenja za njih je dosta težak i zahtijevan. Oni znaju da su drugačiji i da su time obilježeni. Uostalom, nakon završenog liječenja vraćaju se u sredinu koja je za njih tada već strana jer sada imaju potpuno drugačije iskustvo. To su mali borci i mislim da je kamp Krijesnica prekrasna stvar za njih. To im je prilika da svoje iskustvo podijele s nekim tko je to isto prošao, tko zna što su oni prošli. Onda im je lakše o tome govoriti jer znaju kako su se osjećale njihove obitelji, njihovi bližnji.
Kad se vratite iz bolnice iz posjeta Kristijanu ili iz kampa, kako Vam izgleda to kad se kuka oko uobičajenih novčanih problema, politike, ekonomije, kako Vam to zvuči? Obično mi ljudi kažu kad se vratim iz kampa: "Kako ti sjajiš! Što su ti radili?!" Da, sjajim jer me oni napune. Shvaćam da su svima nama ti svakodnevni problemi ogromni. I meni su nekad, i kad mi kasni vlak i kad nešto ne uspijem. Iskustvo s Krijesnicom naučilo me da budem zahvalna na onome što imam i to uvijek pokušavam prenijeti ljudima oko sebe, širiti tu spoznaju.
Kako oni na to reagiraju? Kažu mi: "A znam, krijesnica naša." Obično to okrenem na šalu. Nekad upali, nekad ne. Nekad treba ostaviti čovjeka da mu to "nešto" proradi i samo dođe. Ja se trudim, pa se nadam da će ljudi preko naših priča – moje, Mislavove, Marijine – shvatiti da trebaju slušati jedni druge i upijati jedni od drugih jer tako mijenjaju svoj sklop razmišljanja. Moje iskustvo rada s Krijesnicom je neprocjenjivo, životno iskustvo.
