Bila je mala, ličila na brezu, voljela je Arsena, Gabi i Terezu - pjevao je tada Mile Rupčić, a i ja sam je poznavao. Možda ne kao brezu, možda više kao dasku, ali svi-đala mi se, braćo, jako mi se sviđala. Žuljevita desnica, po kojoj, sve da su i htjele, nisu, od tolikog trenja, mogle narasti dlake, stvarno je već trebala zamjenu. Poznavali ste je i vi, poznavali smo ih sve, i sve su bile poželjne. Male, velike, u kutama i s pionirskim maramama, na dvoručnim prečama i satovima domaćinstva, na gumi-gumiju i na prvom sentišu...
No, vratimo se njemu, kako je on doživljavao tu promjenu, kako je njemu bilo? S drkanja ?na ništa? prešli smo, dakle, na drkanje ?na nešto?, ali to nešto bilo je prilično maglovito, sapeto, recimo, u mali crni dres, naprćeno ne bi li gestom pokazalo borbu naših naroda i narodnosti na kakvom sletu, a od nas drkadžija krivo protumačeno i obrađeno odmah poslije priredbe u školskom nužniku. Dakle, opet šiljenje, opet ?njim samim?. Nije baš neka promjena. A tako smo željeli tuđu ruku...
Ne znam je li nas čuo, niti je li to baš Njegov resor, ali uskoro se moralo dogoditi - i dogodilo se. U parku, u kinu, kod nje dok su patetični roditelji otišli lokati na Mrežnicu, nakon hektolitara prolivene sline preko jezika i bezuspješna kopanja prstima ne bismo li strgnuli proklete gaćice (još i danas gajim sumnju da su ih tada jednostavno lijepile za tijelo), odlučili smo stvar predati u tuđe ruke i - izvadili smo ga. Izletio je kao murina - čak se i nama učinio velik. Ona je zurila u njega, a mi, odlučni kakvi već jesmo, stavili smo njezinu ručicu s njegovanim noktima na svoj kurac. Ljepotica i zvijer. Revolucija može početi! No, i ova, kao i mnoge druge, gorko nas je razočarala.
Sve je više ženskih časopisa u kojima se detaljno opisuje tretiranje penisa (zamislite, braćo, one misle da mi imamo penis!) ne bi li se od niskorangirane službenice u kakvoj marketinškoj agenciji, preko obrade šefova penisa, uspele stubu više u karijeri. Nakon baveznih ?prepečenaca?, ?sokova od svježe iscijeđena voća?, ?pjenušaca? i ?gomile mirisnih svijeća oko jacuzzija?, došao je u tim tiskovinama red i na nas, tj. na njega. Pošto su nam obradile kapke (vjerujte, pročitao sam to!), nježno će prstima obujmiti penis (čitaj - karu), pa će ga, opet, nježno milovati gore-dolje, a poželjni su i spiralni pokreti, ma što im to značilo. Ženski časopisi su izračunali i koliko kalorija ima sperma (biftek i jaje na oko) pa se nemojte čuditi ako nakon oralnog zadovoljenja (opet njihov naziv) uzmu sredstvo za probavu jer su na dijeti. No, o pušenju ćemo kasnije, prvo ručni rad.
Kako je bilo? Stravično, braćo, stravično! Ma koliko one nas optuživale da nismo točno locirali klitoris, ili ne možemo pronaći prokletu G-točku, ništa nije usporedivo s mukom koju su nam znale prirediti ?slatke debitantice?, kako im se, pogrešno, tepa. Ona ga jednostavno želi odrati! - prošlo mi je kroz glavu dok sam orošena čela ležao na pola fotelje i ječao, što je ona tumačila kao izljev užitka, pa je još i pojačala ?maženje?, kako je nazivala ovu torturu.
A mi, vlasnici ovog izmučenog čeljadeta, umjesto da nokautiramo logornicu, čak bismo se i zahvalno nasmiješili kad bi nas pogledala onim telećim pogledom, i trpjeli masakr nad njim. A što mu je radila? Ili ga je pokušavala zabiti u tijelo odakle je bijednik iznikao, ili... Ne, ne može se iščupati, nije on repa! Ali, šutjeli smo. To je to, tješili bismo se dok bi nam gulile kožu, to svaki muškarac mora proći... misli na nešto drugo! Kako da mislim kad me škopi i obrezuje u jednom potezu?!
I onda - najniže gdje jedan stupidni mužjak može pasti - svršili bismo! Kako smo bijedni. Žene su pod inkvizicijom priznavale i da su vještice, ali nisu imale orgazam - to je sigurno. A mi? Tupo smo se smješkali i zaljubljeno gledali u kravu koja je još i njuškala i vrškom jezika kušala ono što smo špricnuli, govoreći pritom ?kak ovo ima okus po šamponu?. A on bi dahtao, padajući u slowmotionu kao ranjeni Bambijev tata, i gledao nas s trbuha (kosi kadar) kao da pita: moramo li ovo proći još koji put? Moramo, stari, moramo, ali drugi put mi ćemo odrediti pravila, mi ćemo iz Breze odgojiti Sylviju Kristel (ili meni dražu Myu Nigren), mi ćemo... Šatro. Godine će proći pune muka prije nego što ih naučimo da pimpek nije blanjalica ni ribež, da nije isto daviti piliće i pružiti mu koliko-toliko ugode, ako ne i blaženstva.
A dotad, braćo, neka nose papire na fotokopiranje i gledaju kako im šef mrči konkurentice koje znaju - ne kako tretirati penis nego izdrkati bratu Hrvatu!
