Magarci, su uz otok Lukovnjak kod Tribunja dobili još jedan
rezervat - u dolini Raše u Istri. Uz udrugu Hrvatski tovar, o našim se dugouhim prijateljima brine još jedan mecena - agronom Ivan Perko iz Plomina.
Magarac, tovar, kenjac ili osel, ušao je u hrvatsku književnost zahvaljujući Gunduliću, Držiću, Uvodiću, Marinkoviću, Božiću. U školu se ušuljao i sjeo u "magareću klupu", stoji u napisu 'Jedini rezervat minijaturnih mediteranskih magaraca' autora Ivice Tomića objavljenom u 'Vjesniku HEP-a'. Tragično je završio u narodnoj poslovici "izio vuk magare", a kao meterolog pojavio se u izreci "igraju se tovari, past će kiša". Među pjevačima nikada nije stajao dobro, te se govorilo "reve kao tovar". Iako je prema mišljenju stručnjaka inteligentniji od konja, još vrijedi ona stara - "glup kao magarac". A tek izreka - "tovare lijeni"?! Tako se čovjek odužio stvoru koji ga je vjerno pratio u dobru i zlu. Jer oduvijek "čovjek tovari i tuče, a magarac trpi i vuče". Najzad, magarac je spasio i samog Spasitelja, pripovijeda Perko, koji je odlučio "očuvati izumiruću pasminu minijaturnog mediteranskog magarca".
- Ako je itko dugogodišnjim mukotrpnim radom zaslužio mirovinu, onda su to magarci - kaže Perko koji hrani četrdesetak magaraca na zemljištu za čiji je zakup platio 12.000 kuna, a državna premija po magarcu iznosi samo 250 kuna godišnje.
U studenom će se u Zagrebu održati Prva hrvatska magarijada, kaže Perko, na kojoj će sudjelovati magarci iz svih osam mediteranskih zemalja. - Dolazimo u metropolu! - poručuju Perko i njegovi magarci.
