Luković je rekao da je nemoguće sada učiti ponašanju TV novinare Milorada Komrakova, Spomenku Jović i slične. "Takvi bi trebali ići na sud, a neke bih volio vidjeti u Haagu", rekao je Luković. "Smatram da netko tko je više od 10 godina sudjelovao u zločinima i nije se pobunio nema nikakvo moralno pravo očekivati suosjećanje i sažaljenje", naglasio je Luković i dodao da su u Srbiji oboreni svi svjetski rekordi "u brzini bježanja na pobjedničku stranu".
Lukovićev glas je usamljen u općoj euforiji zbog rušenja Slobodana Miloševića. Nitko ne spominje odgovornost za ratove i zločine i Miloševića i svih onih koji su bili u službi njegove politike, od državnih dužnosnika, akademika, novinara do zabavljača. Na taj problem ukazale su samo nevladine udruge 'Fond za humanitarno pravo' i 'Žene u crnom'.
Političari poput Žarka Korača, Nenada Čanka, Miodraga Isakova, Dragana Veselinova, od kojih se očekuje da otvore i to pitanje, izgleda za sada nemaju vremena i procjenjuju da je još prerano unutar Demokratske oporbe Srbije (DOS) otvarati sukobe na pitanju odgovornosti za ratove i zločine, sa bivšim generalima, na primjer, Momčilom Perišićem i Vukom Obradovićem, pa i sa samim predsjednikom Vojislavom Koštunicom.
Iako je vrijeme predizborne kampanje i prigodnih izjava prošlo, Koštunica i dalje ponavlja da je Haški sud za njega "zadnja rupa na svirali". On optužuje međunarodnu zajednicu, posebno Washington da su srbijanskoj oporbi napravili problem podizanjem optužnice za ratne zločine protiv Slobodana Miloševića.
Kao isprika za takvo ponašanje mogla bi se uzeti činjenica da DOS još nije ovladao potpuno policijom i vojskom i da je potrebno još neko vrijeme za konsolidaciju nove vlasti. Iz nekih izjava čelnika DOS-a, međutim, može se zaključiti da su oni, pobjedom na izborima, potvrdili očekivanja Miloševićeve propagande da će svijet kad tad priznati svoje greške prema Srbiji i srpskom narodu i nastojati da ih ispravi. U mnogim izjavama oni ističu kako se zapadni političari kaju, imaju grižnji savjesti zbog NATO bombardiranja.
O žrtvama drugih naroda zbog velikosrpske politike i agresije, nitko ne govori. Nova vlast čak nije napravila ni jednu gestu dobre volje prema Albancima, za koje tvrde da su ravnopravni građani Srbije i SRJ. Tako ni Albanka Flora Brovina nije mogla biti prva među oslobođenim političkim zatvorenicima.
