Da živimo u normalnoj državi, Dragana bi danas u
parku bila sa sinom i kćerkom. Ali u ovoj našoj slučajnoj državi
njezina djeca su već više od mjesec dana kod bivšeg supruga koji
ih, nakon jednog viđanja, nikad više nije vratio kući.
"Jučer sam ih uspjela vidjeti uz nadzor socijalne radnice",
govori Dragana.
Svoju dramu ispričala nam je još prošlog tjedna jer više nije
mogla podnijeti koprcanje u birokratskoj rupi u koju je upala.
Budući da zahtjev za skrbništvo nije riješen, otac je imao svako
pravo malenu skinuti majci s prsa, a sina iz škole i odvesti ih k
sebi, bez ikakvih posljedica. Dragana pak uporno obilazi sve
nadležne institucije, od sudova, ministarstva do Centra za
socijalnu skrb. Ondje joj pak mrtvo hladno poručuju.
"Da budem strpljiva i da čekam, to mi govore", žali se
Dragana.
Njezina djeca njima su fascikl koji moraju riješiti u roku od 60
dana. A u praksi tih 60 dana izgleda ovako. Centar za socijalnu
skrb je, tvrde, sudu uputio ovaj slučaj prije mjesec dana. Sud je
tada od Centra zatražio mišljenje. E, onda su u Centru
razmišljali čitavih mjesec dana. Jer što dijete zna što je mjesec
dana.
I kao vrhunac ove birokratskog apsurda, kada su pošteno
razmislili, uputili su tu umotvorinu natrag Općinskom sudu.
Poštom. U 21. stoljeću.
Pa je tako fascikl s južne na sjevernu obalu Save putovao 5 dana.
Točnije kretao se brzinom od kilometra po danu.
"Centar je nalaz i mišljenje dao prije dva dana. U zakonom
propisanom roku donijet će se odluka po prijedlogu za donošenje
privremene mjere", objašnjava MajaBilandžić iz Općinskog građanskog suda.
Iz Centra pak poručuju da sud laže. I tako smo i mi upali u tu
čudnovatu hrvatsku birokratsku rupu. Ali mi samo radimo svoj
posao. Dragana pak jedva preživljava, sa samo jednom željom.
I na kraju ove priče, svi će reći da su se držali zakona i
propisa. I, kao u staroj narodnoj poslovici, vuk će pojesti
magare. A budući da nebulozne zakone nitko ne mijenja, svatko od
nas lako može postati neko novo magare u raljama hrvatske
birokracije.
