"Mislim da cijela ta politička platforma Možemo, svakoga dana, sve više shvaća što znači transformirati se iz NGO-a, aktivista, u stranku i nekoga tko vodi Grad", izjavio je Plenković, s izrazom slavodobitnika na licu, na pitanje novinara "je li Možemo pregazio jedno od svojih temeljnih predizbornih obećanja" jer je Zagrebački holding potpisao ugovor o zbrinjavaju biootpada s tvrtkom Petra Pripuza, jednog od ključnih nasljednika Bandićeve političko-poduzetničke ostavštine.
"Vidim ja tu puno lutanja", "Katastrofa", "Ridikulozno"... Voli Plenković u zadnje vrijeme dosta živopisno i strastveno komentirati poteze gradske vlasti predvođene Tomislavom Tomaševićem. Odmah nakon izbora znao se jadati da Možemo i Tomaševića mediji vole više nego njega, da im opraštaju ono što njemu ne bi nikada, a sada pak uživa analizirati kadroviranje u Zagrebačkom holdingu, ili daje savjete s visine, čak i na temu otpada.
Zanimljivo je da Plenković nikada nije komentirao niti jedan poslovni potez Zagrebačkog holdinga u vrijeme Milana Bandića, niti njegove gradonačelničke poteze. Bili su i ostali do kraja najbliži mogući koalicijski partneri. Ništa tada Plenkoviću nije bilo čudno, nigdje nije vidio lutanja, ili tragove katastrofe. U pravilu bi pitanja novinara o gradskim temama uputio na gradsku organizaciju HDZ-a, pravio se da nema ništa s time, ali je jasno pokazivao koliko mu je važan Milan Bandić i klub njegove stranke u Saboru koji je rastao na temelju gole trgovine.
Sve do posljednjeg dana Plenković je nasmiješeno pozirao uz čovjeka čije su se snimke kadroviranja i izmišljanja radnih mjesta puštale u sudnicama. Nikada Andrej Plenković nije pokazao niti jednim trzajem, a kamoli izjavom da mu smeta činjenica kako je organizirano zbrinjavanje otpada u Zagrebu, da je zabrinut jer su mu sigurno na stol stigli transkripti razgovora između Kondora (Petra Pripuza) i Leoparda (Milana Bandića) koje je snimio USKOK. Ili ih je mogao čitati u medijima. Ali sada je iznenada postao zabrinuti Zagrepčanin, sada naglašava da je Zagreb i njegov grad, želi sijati sumnju da se teško "transformirati iz NGO-a".
HDZ ostaje zaštitnik Bandićeva modela
Istovremeno se svojski potrudio na čelo gradskog HDZ-a ponovno instalirati za predsjednika Mislava Hermana, čovjeka koji je operativno vodio ono što je on dogovarao s Bandićem na državnoj razini. HDZ tako ostaje doista dosljedan čuvar ostavštine Milana Bandića i uspomene na dugogodišnje koaliranje i dogovaranje koje je pridonijelo brojnim patološkim anomalijama u Zagrebu, pa i oko zbrinjavanja otpada. Iako je poražen, Hermanov izazivač, Pavo Kostopeč, poznati HDZ-ovac i ugledni kirurg u bolnici Merkur, uspio je skupiti vrlo respektabilan broj glasova (1931 Kostopeč, a Herman 3341) upravo inzistirajući na tome da je pogrešno da HDZ u gradu vodi onaj tko je suodgovoran za poteze bivše gradske vlasti.
A to znači da je i značajan broj HDZ-ovaca itetkako svjestan da je HDZ s Bandićem igrao pogrešno, da je došlo do sljubljivanja koje je stranku odvelo u neugodan status Bandićeva batlera. A to je stigma koja im automatski vezuje ruke kad krenu kritizirati poteze Možemo. Oni su bili ti koji su držali većinu i asistirali kod neracionalnih pothvata tipa žičara, oni su ti koji su htjeli rasprodavati gradsku imovinu za brzo punjenje proračuna, htjeli su mijenjati GUP da bi se gradio Manhattan, i sa zadovoljstvom su dijelili menadžerske pozicije za odabrane kadrove i u Zagrebačkom holdingu ili dogovarali kome će koji gradski prostor. Konačno, HDZ je odgovoran i za zakonodavni okvir koji ne dopušta normalno preuzimanje vlasti i odgovornosti novoj garnituri, ali i za nezainteresiranost za uspostavu mehanizama zaštite od korupcije.
Plenković je, zapravo, u trenutku kada je za predsjednika HDZ-a Zagreb instalirao opet čovjeka koji je održavao na životu bandićevski model upravljanja gradom, dao novu dozu zaštite i cjelokupnoj Bandićevoj nadgradnji, pozadinskoj ekipi, manje ili više vidljivoj koja je ionako bila isprepletena i kroz HDZ i stranku Bandić Milan 365. Poručio im je da ostaje čuvar i Bandićevih tajni i zagovornik ideje da se tu nema što "razgrađivati". Da su obećanja Možemo bila nerealna, da se, primjerice, u ekspresno naraslo carstvo Petra Pripuza i svega toga što on simbolizira ne može dirati, jer je zahvaljujući vladama (i Kukuriku koalicije i HDZ-a) sve to toliko naraslo da u tom segmentu gospodarstva niti nema ničeg i nikog što on ne kontrolira.
Brine li Plenkovića moć naraslih podzemnih sila?
Plenković likujući da se Možemo "ne snalazi" zaziva da se ugledaju u njega, da postanu "razumni", da ne diraju tamo gdje se ne smije dirati. Njegov modus operandi na razini Zagreba je bio upravo takav, prihvaćanje velikih i nedodirljivih igrača, zauzvrat za nekoliko glasova u Saboru. Radujući se udarcima koje Možemo doživljava na razini grada jer su upali na teren koji mnogi žele čuvati pod svaku cijenu, Plenković indirektno pokazuje svoju vlastitu slabost, kao premijer i predsjednik stranke.
Hrvatska je postala zemlja u kojoj se opet povećava broj nedodirljivih, moćnih monopolista koji gospodare kako žele, koji igraju i nadzemno i podzemno, kojima tzv. nezavisne institucije ne mogu učiniti ništa, jer se plaše ili ne znaju kako, koji odlučuju tko će se javiti na koji natječaj i kako, gospodari koji postaju jači i od političara.
Umjesto da se premijer i predsjednik najjače strane zabrine i pita što mu je to otišlo ukrivo u državi, on se veseli da je moćni Petar Pripuz opet pokazao da je jači od natječaja i svih mogućih procedura, samo zato da bi nahranio svoju ljubomoru jer je Tomašević u javnosti popularniji od njega, jer ga se dočekalo kao onog tko bi mogao mijenjati, a ne igrati kako "nedodirljivi" igraju.
Naravo da nema garancije da će Tomašević to doista i uspjeti. Također je činjenica su su on i njegov tim, ušli u političku jesen s nekoliko ozbiljnih poskliznuća. Ali za razliku od Plenkovića, Tomašević još uvijek u javnosti ostavlja dojam političara koji želi razgraditi patološki političko-gospodarski model, a Plenković, sa svojim ađutantima u Zagrebu, Hermanom i Filipovićem, ostaje obilježen kao onaj koji je omogućio rast tog patološkog modela, a po svemu sudeći, još bi rado sakrio i uzroke i posljedice.
