No, problem je u tome što liječnici često pri pregledu ne pokazuju zanimanje i za pacijentove osobne, emocionalne probleme. Ako i shvate da pacijent ima emocionalnih problema, mnogi liječnici često ne istraže o čemu je riječ, piše "The Journal of the American Medical Association".
"I liječnici primarne zdravstvene zaštite i specijalisti često zaobilaze naznake emocionalnih problema i propuštaju prigodu za jačanje veze između liječnika i pacijenta", pišu dr. Wendy Levinson i njezini kolege s čikaškog sveučilišta.
Znanstvenici su snimili 116 posjeta pacijenata liječnicima primarne zaštite i specijalistima. Iz transkripta tih pregleda jasno je da se kod polovine tih pregleda moglo vidjeti što pacijent osjeća, a većinu naznaka o pacijentovu emocionalnom stanju (70 posto) iznosi sam pacijent.
Znanstvenici su na temelju tih snimaka utvrdili da su liječnici pozitivno odgovorili na pacijentovo spominjanje emocionalnih problema samo u 38 posto specijalističkih pregleda i u 21 posto pregleda kod liječnika primarne zaštite. Većina tih sporednih naznaka (76 posto u primarnoj zaštiti) i 60 posto kod specijalista, bile su emocionalne naravi.
Kod specijalista, 70 posto emocionalnih naznaka u razgovoru odnosilo se na samo stanje pacijenta, dok se kod liječnika primarne zaštite većina tih naznaka u razgovoru odnosila na brige izazvane psihološkim ili društvenim čimbenicima.
Naznake su obično dio razgovora o zdravstvenim problemima. Pacijent može, primjerice, pokazati da je pod stresom dok razgovara o visokom krvnom tlaku.
"Budući da su te naznake skrivene u samom razgovoru o medicinskim problemima, liječnici ih lako previde ako su zauzeti pojedinostima izricanja dijagnoze i liječenja", objašnjavaju voditelji istraživanja.
To može biti posebno štetno ako je pacijent u depresiji i neizravno traži liječnikovu pomoć.
"Liječnik mora prepoznati te 'pozive u pomoć' jer su to jedini načini da se pacijentima pomogne da potraže pravi način liječenja", kaže dr. Levinson.
