Vojo se bavi slikarstvom, malom plastikom, ilustracijama za najmlađe, primijenjenom grafikom i tekstilnim dizajnom. Izveo je preko pedeset scenografija, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja…
Prošle ste godine trebali izlagati u Norveškoj, dobili ste i stipendiju za studijski boravak.
Dozvolite mi da priču započnem u prvom licu kako bi na neki način otvorio jedan sitni prikaz moga minulog i sadašnjeg rada. Neki dan je jedan mladi fotograf iz našeg lokalnog lista, Marko Gracin iz riječkog Novog lista, otvorio svoju samostalnu izložbu i ja sam, nakon ne znam koliko dugo vremena, otišao pogledati iz razloga jer kada je radio predloške za tekst o meni, mislim da su to do danas najbolje fotografije, pune života, radosti i pogođeno točno kao da sam ih ja slikao kistom, a on sa svojim digitalnim čudom od aparata. I točno je izložba takva kao da je prenešeno moje nekakvo slikarstvo samo u crno bijeloj tehnici, ali tematski jednako mojim slikarskim razmišljanjima i odnosu prema motivu koji me je u tom trenutku zaintrigirao.
Prije nekoliko godina (jato uvijek nazivam) „išla je“ moja obimna samostalka u Norveškoj, u Oslu, u prestižnoj galeriji SEEN, primljena je s velikim interesom i bila je vrlo uspješna. Veze su na neki način ostale, ne toliko s galerijom jer se vlasnik prebacio na neki drugi posao, ali se izložba nekim ljudima toliko urezala u pamćenje sa svojim, recimo sličnim problemima, ali iscrtanih, zalijepljenih ili kao objekt prikazanih, da ni crno nije baš uvijek sve crno, nego da postoji mogućnost da u nekoj situaciji ispliva sa svojim optimističnim stavom prema životu, ljudima i eventualno budućnosti. Isplanirali smo nekako da za godinu, dvije s jednim većim projektom dođemo opet u Norvešku, a postoji mogućnost da ili njihovo likovno udruženje ili neka ustanova osigura moj duži boravak gore, ne bi li osim svojih jadranskih motiva pokušao se zaigrati (a to mi je uvijek bio san) s njihovim prekrasnim fjordovima i općenito načinom života, uredne, sređene i na drugi način organizirane sredine. Nažalost, projekt nije mogao biti realiziran u tom roku ili uštimati nekakav točan termin zbog mojih zdravstvenih problema i nemogućnosti maknuti se iz bolnice ili iz neposredne blizine, ukoliko bi bila potrebna opet neka intervencija.
Hvala Bogu, ova godina je krenula relativno, barem što se toga tiče, malo bolje, pa je moguće već i raditi na eventualnoj pripremi i planirati za neko buduće vrijeme opet susret u Oslu, Bergenu ili na poštanskom brodu što obilazi fjordove.
Postoji, osim toga i ideja koju sam u toku bolesti pokušao početi raditi, naime, da iz svoga životopisa izvadim samo neke male sličice događaja, razmišljanja i situacija koje bi u dvije, tri rečenice napisao u formi, ne dnevnika, ne biografije ili nekakve knjige, nego kao jedan podsjetnik što se u životu jednog umjetnika koji je do sada živio tako, događalo, bilo to ugodno ili neugodno, ali u svakom slučaju ostavilo je pečat nezaboravljivosti.
Neumorno slikate more, priobalje, ljude koji plove, brodove, kuće pored mora...
More mi je pod prozorom, od doma se vidi cijeli ili skoro cijeli Kvarner (s puno manje brodova nego nekad), a atelijer je uronio u more i za juga osjećam se u njemu, da nije bilo uzalud završiti pomorske škole jer ipak već godinama navigajem. Od vremena do vremena kada dođu oni veliki kontejnerski brodovi krcati, pa sve preko mosta s tim kašunima, onda mi se čini da će mi kroz prozor ući u atelijer jer su tako blizu. To je otprilike tema, ne ti kontejneri nego more s brodovima koji kod mene još uvijek dime iako im pogon više nije na ugljen a po izgledu više sliče na lijepu kutiju u koju su bile zapakirane talijanske cipele. Jednom je netko pisao prikaz o mojoj izložbi i nazvao to „snoviđenja“.
Doista, uvijek sam sanjao završiti pomorske škole, s puta donositi likovne zapise ili na neki način voditi dvostruki život (ako se to može naravno). Naravno, to ide jako teško i životni putovi odvedu čovjeka lijevo ili desno, pa je tako i mene, što more, što avioni, što ne znam što odvuklo po svijetu i rezultat je toga bio da je na koncu prevagnulo samo slikanje jer da toga nije bilo ovih zadnjih par godina, ne znam kako bi se mogao izvući iz životnih problema.
Ima li što ljepše nego osjetiti šum valova, ako si na većem brodu, ono jednolično tika taka stroja, a naravno kada ti se pruži prilika onda i nešto s kraja pokupiti nekakav crtežić, zapis, pa moguće čak i na nekom jeziku koji ne razumiješ. Tako je bilo meni s prvim dodirom, ja uvijek kažem Arabije, ali radi se o Mediteranu i nastala su dva ili tri ciklusa što s motivima, što s tekstovima napisanih arapskim, a da ne govorim da na neki način je i arapska glazba ušla nekako i u moje srce.
Vi ste rođenjem kontinentalac?
Iz dosadašnjih monografija i kataloga, vidi se da nisam po rođenju Dalmatinac, ali tri četvrtine unutrašnjosti diše Bokom i nije čudo da je sve ostalo u tom krugu. Moguće, s obzirom na (a kažu slikari dugo žive) da mi uspije napraviti još jedan đir od Perasta, Kotora i Budve iako sam siguran da će to danas nakon toliko i toliko godina izgledati drugačije. Ali nema veze, zapis je memoriran ili bi se reklo postoji čip u glavi da ga ja mogu za svoje slike kad je potreba upotrijebiti.
Za svoje slike koristite prozore, vesla, daske, razne predmete...
Skoro bi mogao reći. Da su sve moje slike ili radovi, budući da naročito zadnjih godina koristim (dok toga još ima) drvene naplavine što ih čovjek može naći u nekoj vali okrenutoj prema otvorenom moru a meni je to već skoro gotova priča. Već na izložbi u Oslu, otišla su mi ća sva vesla. Prvo sam upotrijebio (ja kažem od mojih brodova jer sam ih imao nekoliko), a na koncu kada sam se 1979.-1980. godine definitivno preselio u Beč, likvidirao sam svu tu moju flotu, pa sada koristim mogućnost da naročito iz blizine Hvara, Visa i drugih škoja sa toga kraja (a ima i iz Ugljana) koristim kao poluproizvod sa svojom lokalnom pričom.
Često ste u Begovom Razdolju. Jeste li ga sačuvali i na Vašim slikama?
HRT je snimio jedno brdo materijala što mojih izložbi, što moga rada u atelijeru, ovom na moru, ali dolazili su jedno 4-5 puta u Begovo Razdolje, otkuda se doista ne vidi more (osim na mojim slikama daleko na horizontu). I uvijek je bilo pitanje koliko me je ta goranska sredina zarazila, da eventualno radim motive iz toga kraja. Dok sam još mogao sam preživljavati gore, u onom prekrasnom kraju doista nisam osim u par navrata, kada se radilo o nekakvim tematskim narudžbama, motivi rijetko kada su bili razdoljski.
Za mene je ta sredina donijela donijela jedan prekrasni mir, mogućnost da u staroj kući od preko 200 godina na šufitu gdje se nekada držalo sijeno napravim ili koristim prostor kao atelijer gdje bi već započete skice ili zamišljeni drveni objekti bili realizirani. Igrao sam se s nekakvim biljčicama, svake godine presadio desetak novih stabalaca jabuka i uživao kada je nešto od toga dalo čak i ploda.
U nekoliko navrata, dr. Tonko Maroević mi je rekao „Predivan ti je ovo kraj jer ono što nisi mogao načiniti dolje, preko ljeta, a i zime, vjerujem da te nadahnjuje da ti brodovi i ta tvoja putovanja dobiju još jednu čistiju bijelu sliku od snijega što zimi zatrpa najviše selo na nadmorskoj visini u Hrvatskoj, Begovo Razdolje.“
Beč je vrlo važan grad u Vašem životu?
Spomenut je već Beč, mogu kazati u nekom komadu od petnaestak godina, proživio sam što s obitelji, što djelomično sam, vrlo sretne dane, upoznao se s nizom značajnih ljudi i osjećao se skoro kao doma u Rijeci. Poznanstvo s velikim slikarom-arhitektom, nažalost pokojnim Hundertwasserom, godinama sam prijateljevao i bio jedan od rijewtkih njegovih prijatelja čije je on slike u svojim mnogobrojnim prostorima imao na zidu.
Radili smo nekoliko projekata i prije nekoliko godina kada bi dolazile grupe turista pogledati njegov muzej u Šopu, gdje se moglo kupiti svakakvih uspomena na preminulog umjetnika, izašla je monografija gdje je on vlastoručno pisao imena svojih prijatelja i ja sam ostao zadnji Robinzon na tom spisku. Bili smo na istoj valnoj dužini, on slavan (kažu jako bogat) što meni uopće nije bilo važno, ali dio života koji je tada proboravio u Beču kao profesor na Umjetničkoj akademiji, mislim da smo bili svaki drugi dan zajedno. Nažalost, putovi su nam se par puta mimoišli, kako je on dio svojih inspiracija radio na New Zelandu, a u to vrijeme ja sam imao veze i izlagao redovito u Australiji, nikako da pogodimo vrijeme pa da budemo skupa.
Trebao je doći na moju zadnju bečku izložbu i otvoriti je u spalionici smeća, međutim preminuo je na brodu, i to je sudbina. Nije bio njegov brod Regentag a niti onaj koji smo skupa radili u Blumau i koji je nosio naše hrvatsko ime „Dobro more“. Moram biti malo neskroman i reći da mi je grad Rijeka ponudio da u starom gradu na jednom trgu izgradim nešto svoga i da ostavim kao amanet svoga pedesetogodišnjeg života u Rijeci. Stvar se kreće, nadajmo se ako budemo u dobroj kondiciji da će zaploviti jedno drugo „dobro more“ s jednom malom posvetom i mom preminulom prijatelju koji je vrlo cijenio mene i moj rad i naše ljude i kad je mogao uvijek je sa svojim brodom iz Venecije dolazio na našu obalu.
I scenografski je rad vrlo značaj za Vas....
Ima veze, naravno opet s Bečom. Do tada sam u nekoliko navrata radio za televiziju ili neka manja kazališta svoje djetinjaste scenografije. Međutim, prvi put sam doznao na jednoj izložbi, jedna moja draga prijateljica, poznata austrijska glumica, profesorica i tako dalje, te odličan pisac, Elfride Ott, kada su je pitali kakvi su joj planovi, rekla je da pripravlja jedan mjuzikl koji bi bio za malo veću djecu i odrasle, da je glazba genijalna a da ima scenografa kakvog nika nije imala; kaže, gospodin sjedi u trećem redu.
Taj dotični sam bio ja i poslije domjenka nikako nisam mogao doći k sebi pa sam je pitao:“Eva, otkuda si izmislila taj štos da mene angažiraš kao scenografa….“Ona odgovara:“Ako ti scenografija bude upola tako djetinjasta, puna humora i nepredviđenih situacija, onda ćemo dugo raditi skupa.“ Poslije toga sam u Reimund Theatru gledao predstavu koja je tada igrala Coross line, ne bi li upoznao sve tehničke mogućnosti, novo obnovljenog, jednog od prvih bečkih kazališta.
Premijera i ne znam koliko repriza jer su se predstave uvijek davale u blokovima, vrata su bila otvorena i načinio sam preko pedset scenografija za različite kazališne kuće, pa čak i u Rijeci (Duhi su igrali tridesetak puta), u Zagrebu u Gavelli za Teštament, mislim da je odigran blizu sto puta. Nakon dužeg vremena skupa s dragom ekipom iz riječkog lutkarskog kazališta radimo na predstavi na temu pjesama Jakše Fiamenga i nadajmo se da će pod stare dane Vojo još načiniti koju scenografiju. U panu su dva značajna projekta za varaždinsko kazalište, nadajmo se najboljem.
Što je u planu?
Moju unuku broj 1 pitala je nedavno učiteljica kako se zove ona stvar na čemu slikar radi svoju sliku i naravno, unuka se nikako nije mogla sjetiti pa joj učiteljica kaže „Što ti ne znaš što je štafelaj?“, a Željka je glatko odgovorila“Moj Vovo radi na stolu“.
Slike mi otputovaše svuda po svijetu, zato imam i materijala za pisati eventualno kratke zabilješke, jer se svašta tim slikama događa, a ako ništa drugo izlažući od Čilea pa do Kine i ne znam gdje, pružila mi se prigoda da sebi i svojima omogućim da vide svita. Ako još uspijemo naći čvrstog sponzora, iako se ne radi o ne znam kako debeloj knjizi, ovi moji zapisi moguće čak uđu u novogodišnji program a za drugu godinu pokušavam realizirati jednu sveobuhvatnu izložbu „Brodi i druge ćakule“ u jednom primjerenom zagrebačkom prostoru (naravno, gdje još nisam izlagao, a takva su samo dva prostora).
