Fadil Hadžić, jedan od najizvođenijih hrvatskih komediografa, svestrani kulturni djelatnik, filmski redatelj i scenarist, novinar i slikar, preminuo je iznenada noćas u 89. godini u Zagrebu, izvijestilo je danas Satiričko kazalište Kerempuh, čiji je bio utemeljitelj i dugogodišnji umjetnički direktor.

Umjetnik širokog spektra zanimanja, slikar po akademskom obrazovanju, urednik u novinama i časopisima (VUS, Vjesnik, Telegram, Kerempuh, Oko), Fadil Hadžić (1922., Bileća, BiH) je tijekom cijele karijere najviše bio vezan uz kazalište.

Godine 1950. osniva i vodi Kerempuhovo vedro kazalište, od 1951. preimenovano u Gradsko kazalište Komedija, početkom pedesetih osniva i vodi Duga-film, prvo poduzeće za proizvodnju crtanih filmova u nas, a od 1952. je direktor Zora-filma.

Bio je jedan od utemeljitelja Satiričkog kazališta Jazavac, današnjeg Kerempuha, osnovanog 1964., i njime je ravnao dvadeset godina. Pokretač je kazališnog festivala Dani satire 1976., a u sezoni 1981./1982. bio je intendant zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta.

Dramsku karijeru započeo je komadom Dosadna komedija, koji je praizveden 1952. u kazalištu Komedija. Njegov dramski opus obuhvaća šezdesetak djela u kojima tematizira generacijske sukobe, muško-ženske odnose, zlouporabu moći i društveni moral. U radu je koristio različite dramaturške forme, farsu, fantastiku, elemente vodvilja te situacijsku komediju.

Većina Hadžićevih komedija praizvedena je u Kerempuhu, gdje je osim četrdesetak cjelovečernjih djela izvedeno dvadesetak njegovih kraćih tekstova, igranih u sklopu satiričkih kolaža različitih autora. Bio je aktivan do posljednjeg dana života, a u matičnomu mu je kazalištu 20. studenog prošle godine praizvedeno posljednje šezdeseto djelo, komedija Prevaranti.

Kao filmski redatelj debitirao je početkom šezdesetih dvama dugometražnim filmovima, Zemlja s pet kontinenata i Abeceda straha, nakon čega je uslijedila komedija Da li je umro dobar čovjek? (1962.) te ratni film Desant na Drvar (1963.). Za film Službeni položaj (1964.) nagrađen je Velikom Zlatnom Arenom na filmskom festivalu u Puli, čiji je bio glavni promotor.

U njegovom filmskom opusu ističu se filmovi društveno-kritičkog karaktera, među ostalim, Protest (1967.), Lov na jelene (1972.), Novinar (1979.), Ambasador (1984.) i drugi.

Autor je libreta za operu Požar u operi Borisa Papandopula, te više romana, knjiga, humorističnih putopisa. U Vjesniku je pod pseudonimom Zoran Zec objavljivao ironične portrete kulturnih djelatnika, koje su 1970. sabrani u knjizi Hrvatski Olimp.

Hadžić se slikarstvom počeo intenzivnije baviti sedamdesetih, slikajući ponajviše aktove, portrete, istarske pejzaže i vedute, u tehnici ulja, akvarela, pastela.

Plodnost i angažiranost temeljne su odlike njegova stvaralaštva, a kao osnivač i urednik novinskih izdanja te kulturnih institucija zaslužan je promicatelj kulture u nas.

Za svoj kulturno-umjetnički rad dobio je brojne nagrade i priznanja, među kojima i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, 1984.