Nicholas Winton vodio je dnevnik u kojem je bilježio sudbinu svakog djeteta koje je spasio. Taj čudesni zapis sadržao je informacije o njima, podatke o njihovim roditeljima, fotografije itd. spomenutu knjigu autor Minač ponio je sa sobom u Zagreb.
'Ovu knjigu Nicholas je gotovo 50 godina držao u tajnosti na svom tavanu. Jednog dana njegova žena slučajno ju je pronašla i natjerala ga da joj ispriča cijelu priču. Ona je bila prva osoba koja je doznala za njegov veliki čin, čak ni djeca koja su bila spašena nisu nikada saznali tko ih je spasio, pošto je većina njihovih roditelja nastradala u Holokaustu. Njegova žena potom je odlučila da ta djeca moraju biti pronađena i da moraju čuti istinu. Poslali su pisma na 669 adresa, i dobili odgovore od 250-ak ljudi. Nakon toliko godina, ti ljudi saznali su tko je njihov zamjenski otac, i da je još uvijek živ. On je s druge strane saznao da ima ogromnu obitelj koja broji čak šest tisuća ljudi.
Ovo je vaš treći film o Nicholasu Wintonu? Da, snimio sam igrani film 'All My Loved Ones' u kojem je Wintona glumio britanski glumac Rupert Graves. Potom sam snimio dokumentarac 'The Power of Good' za koji smo osvojili Emmyja. 'Nickyjeva obitelj' je treći film koji je kombinacija dokumentarne i igrane forme. Film trenutno igra u SAD-u, Australiji, Češkoj, Slovačkoj i Francuskoj. Jako nam je drago da nije prikazan samo na televiziji već da je u redovnoj kino-distribuciji u svijetu. Za ovaj smo film dosad osvojili 23 nagrade, uključujući one za najbolji dokumentarac na filmskim festivalima u Montrealu i Karlovym Varyma.
Neobično je snimiti dva dokumentarca o istoj temi. Koja je razlika između filma 'The Power of God' i 'Nickyjeva obitelj'? Naime, od snimanja zadnjeg dokumentarca dogodila se jedna nevjerojatna stvar - djeca i mladi diljem svijeta, u Australiji, SAD-u i Europi bila su jako dirnuta djelom Nicholasa Wintona i spontano su odlučila slijediti njegov primjer na različite načine. Jednostavno su počela pomagati onima kojima je pomoć potrebna – starijima, siromašnima, djeci u Kambodži, Africi, itd.
Jesu li ona počela djelovati u sklopu neke krovne organizacije ili potpuno spontano? Njihove reakcije i akcije većinom su nekoordinirane i to je najimpresivnije od svega. Te događaje uklopili smo u zadnji film. Ta priča je morala biti ispričana: mladi diljem svijeta shvatili su na Wintonom primjeru da čak i u najtežim ratnim dobima nije bilo tako teško naći načina da pomogneš drugima, pa su spoznali i osjetili da je još lakše to učiniti u mirnim vremenima. Zbog svega toga, imali smo jako dobar motiv da ovu priču iz jednog potpuno novog aspekta ispričamo po treći put.
Nicholas Winton je 50 godina sakrivao svoju tajnu. Jeste li vi pomoću svojih filmova bili inicijator, jeste li vi zaslužni za razotkrivanje njegove tajne široj javnosti diljem svijeta? Djelomično. Naime, Britanci su otkrivanjem njegovog dnevnika čuli za njegovu priču, no njihova reakcija je bila u njihovom stilu: odradili su jedan veliki show na BBC-u, u kojem su pozvali Wintona i veliki broj spašene djece. On nije znao da će ih tamo susresti i to je bilo to jako zanimljivo i dirljivo. No, to je bilo sve. Nakon toga, nije napisan niti jedan novinski članak o tome. Britanci su jednostavno takvi. Oni nisu poput Amerikanaca – u SAD-u bi to bila bombastična priča! Kada sam ja čuo priču 1998. bio sam oduševljen. No nigdje nisam nalazio nikakve podatke, na internetu nije bilo ničega. U tom trenutku mi je bilo drago, jer sam odlučio da ja želim tu priču učiniti javnom. Tada uopće nisam znao da je on živ. Uoči snimanja prvog igranog filma zamolio sam prevoditeljicu da prevede scenarij na engleski. Ona mi je ukazala na to da su dijelovi u scenariju netočni zato jer je ona iz prve ruke znala podatke – bila je jedno od Wintonove spašene djece. To je bila jedna nevjerojatna slučajnost. Potom me usmjerila na Wintona i ja sam tek tad saznao da je on živ. Tada je imao 90 godina. Djecu je spašavao u dobi od 28 godina. Bio sam šokiran. Uspostavilo se da je taj čovjek ne samo izniman, već i izuzetnog duha, mudar, duhovit, pravi pobunjenik. On ne podilazi nikome, tvrdoglav je i često me tijekom snimanja nije želio poslušati (smijeh). Divno je što je i danas živ, ima 103 godine i leti ultralaganim zrakoplovima. U Guinnessovoj knjizi rekorda on je najstariji čovjek na svijetu koji leti ultralaganom letjelicom Rogalo (smijeh).
Je li u nekom trenutku ipak požalio što je njegova priča otkrivena i što je postao poznat diljem svijeta, zbog pritiska javnosti i interesa medija? Ne. Mislim da je jako sretan. Naime, on je u poznim godinama u kojima je većina njegove obitelji i prijatelja umrlo. Zahvaljujući ovoj priči on danas ima obitelj diljem svijeta. S druge strane, on se i danas bavi dobrotvornim radom. Za to mu je potreban novac. Otkrivanjem njegovog čina dobio je titulu Sir i sada mu je puno lakše doći do novca za daljnji rad. Život mu je ispunjen – spašena djeca i njihovi potomci u stalnom su kontaktu s njime i to mu je najveća nagrada.
Ovo je izuzetno potresna priča kojom ste se vi bavili kroz ova tri filma gotovo 15 godina. Koliko je cijeli taj proces bio za vas emotivno iscrpljujuć? Kada snimate ovakve priče, posvuda oko vas su emocije, ljudi koje smo snimali su imali tešku sudbinu, izgubili su svoje roditelje, braću, sestre, te rane nisu nikada zacijelile. U početku je bilo jako emotivno. No imali smo 450 sati snimljenog materijala; kada uđete u montažu postanete poput mesara. Morate biti jako selektivni. Ne smijete ubiti te emocije, ali morate paziti da film ne ispadne prepatetičan. Mora biti i humora, i ne smije biti previše emotivno zahtjevan. U cijelom tom procesu ja sam jako puno naučio o snimanju filmova.
Je li film možda prikazan u Njemačkoj? Bio je prodan i prikazan na mnogim televizijama diljem svijeta, uključujući njemački ARD – tamo ga je pogledalo milijun ljudi. Reakcije su bile jako pozitivne, mnogi od njih pisali su Wintonu i pojašnjavali kako se srame svojih predaka i prošlosti. To je bilo jako dirljivo.
Mislite li da je dokumentarna forma moćnija od igrane za prezentiranje ovakvih priča javnosti? Mislim da dokumentarci imaju izuzetnu snagu da ljudi vjeruju da na filmskom platnu gledaju stvarnost, ono što se uistinu dogodilo. No s druge strane, i zbog toga što radim igrane filmove, moj način slaganja priče u dokumentarcu je poput onog u igranom filmu. Redatelji koji se bave dokumentarizmom uglavnom rade tako da prvo snime materijal i onda od njega montiraju film. Mi smo snimajući ovaj film u cijelom procesu montaže često nalazili dijelove koji su nam nedostajali i tada bi opet izlazili na teren i snimali. To je bio jako zahtjevan proces. Način na koji su ispričani igrani filmovi je najdjelotvorniji način kako da se približiš publici.
