Knjiga obuhvaća povijest karikature u Hrvatskoj od početaka od 1940. godine. Sadržaj je podijeljen na deset poglavlja. Povijest karikature u Hrvatskoj do 1940. godine Nakon uvoda u kojem je obrazložena koncepcija i vremensko ograničenje teme, u poglavlju o teorijsko-metodološkim i povijesnim značajkama karikature pružen je uvid u najznačajnije teorijske doprinose iz svjetske literature, razmatran odnos 'visoke' i 'popularne' umjetnosti, predložena tipološka podjela karikature i njezina tematska raznovrsnost.
U poglavlju o pretpovijesti karikature u Hrvatskoj riječ je o primjerima koji su prethodili prvom razdoblju koje je određeno najstarijom karikaturom iz 1846. godine i 1900. godinom, kada su se izdavali pravaški humorističko-satirički listovi i časopisi koji su donosili pretiske karikatura pretežno iz njemačkog jezičnog područja.
U kratkom drugom razdoblju (1901. - 1906.) značajne su uloge karikaturista Menci Clementa Crnčića u časopisima Čauš i Satir, te Dragana Melkusa u časopisu Knut, koji su se kvalitetom radova i tematskom raznovrsnošću približili srednjoeuropskoj razini i suvremenom shvaćanju karikature. U trećem, najproduktivnijem razdoblju (1906. – 1940.) razvija se čitav niz vrsnih karikaturista (Branimir Petrović, Frano Branko Angeli Radovani, Pjer Križanić, Sergej Mironović, Slavko Vereš, Ivo Režek, Jozo Kljaković, Ivo Tijardović) koji mnoge značajne radove objavljuju u zagrebačkim Koprivama i splitskom Duji Balavcu (Emanuel Vidović, Zvonimir Rakamarić, Antun Zuppa).
Uz brojne do sada nepoznate podatke o humoristično-satiričkoj periodici te dnevnim listovima i revijama, mnoštvo do sada nepoznatih podataka o hrvatskim karikaturistima povezano je s interpretacijama njihova likovnog izraza.
U zaključnom dijelu obrazložen je prijedlog periodizacije povijesti karikature, precizirane su posebnosti odnosa slike i teksta u karikaturi, istaknut je značaj akademskih slikara koji su izrađivali i objavljivali karikature, definirane su regionalne razlike i posebnosti likovnog izraza karikaturista koji objavljuju u zagrebačkom tisku i splitskog kruga karikaturista. Nadalje, povijest karikature u Hrvatskoj razmatrana je u srednjoeuropskom kontekstu te u odnosu prema stilskim stremljenjima u slikarstvu, a također je istaknuta i nužnost interdisciplinarnog pristupa istraživanju zbog složenosti konteksta.
Tekstu je priloženo nekoliko tabela s podacima o karikaturistima i periodici, uz veliki broj ilustracija koje trebaju svakog karikaturistu predstaviti s dvije do pet karakterističnih karikatura.