Vasilij Josip Jordan rođen je 1934.godine u Zagrebu, gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti (1953.g.) i Akademiju likovnih umjetnosti (1958.g.) i diplomirao u klasi prof. Lj. Babića.
Od 1960. djeluje kao samostalni umjetnik. Dobitnik je niza nagrada za slikarstvo od kojih izdvajamo Nagradu grada Zagreba 1969.godine te godišnju nagradu "Vladimir Nazor" 1992. godine.
O Jordanovom opusu snimljeno je više filmova te objavljeno nekoliko monografija. Dugi niz godina bio je redovni profesor katedre za crtanje i slikanje na ALU u Zagrebu, a što nam je odlučio otkriti saznajte u nastavku.
Nedavno je AGM iz Zagreba objavio monografiju enciklopedijskog karaktera iz pera kritičara G. Segata i M. Bešlića o Vašem cjelokupnom opusu. Oni su fenomenološkim pristupom naznačili karakteristike Vaše umjetnosti. Autori tekstova u upravo izašloj monografiji u izdanju nakladničke kuće AGM su ugledna imena likovne kritike, Giorgio Segato iz Italije i Milan Bešlić iz Hrvatske. Segato, povjesničar umjetnosti, kritik, organizator nekoliko relevantnih međunarodnih manifestacija u Italiji i u Europi i vrstan poeta te Milan Bešlić, likovni kritičar, autor mnogih izložaba, pisac brojnih studija o likovnim umjetnicima, svaki na svoj način donose svoj pristup o mojem slikarskom opusu sa stručnim poznavanjem ključnih dionica i ciklusa tijekom proteklih pola stoljeća moga rada.
Vaš slikarski opus protkan je autorskim poetskim istraživanjem. Nastojim da doživljaji koji potiču nastajanje pojedine slike ili ciklusa u sebi pohranjuju onu poetiku koja mi je dan, a što je moguće, u čišćem i nepatvorenom obliku svoje jednostavnosti.
Vaše djelo određuje originalna figuracija, prepuna memorije i glazbe, različiti simboli. Na Vašim slikama uvijek su mi bile najtajanstvenije stepenice pored svih onih misterioznih žena ispred zrcala ili pored balustrade s pogledom prema brodiću koji klizi po tamnoj, tihoj vodi. Figura lika bez koje mi se nije moguće izražavati nosi u sebi sve spoznaje do kojih dolazim živeći, osjećajući vrijeme i okolinu kao i svoju prisutnost u prostoru. Elementi iz svijeta moga slikarstva nosioci su sasvim određenih poruka, a propituju trenutak spoznaje mojih traganja kao što su spomenute stepenice, zrcala, žene, balustrade, itd.
Monografija najavljuje i Vašu najveću retrospektivnu izložbu u listopadu 2010.g. u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Izložba će prezentirati pedeset godina umjetničkog djelovanja. Ideja o retrospektivi u Modernoj galeriji u Zagrebu u 2010.g. prihvaćena je od uprave Moderne galerije na čelu s ravnateljicom te ugledne kulturne ustanove gospođom B. Rauter Plančić. Nastojat ćemo zagrebačkoj publici predstaviti najbitnija djela iz moga pedesetogodišnjeg rada.
Za tu retrospektivu biti će potrebno posuditi djela iz galerija diljem Hrvatske kao i posudbe iz privatnih kolekcija, nažalost iz moga atelijera doći će mali broj eksponata, uglavnom vlasništvo moje djece i triju unučica.
Upoznali ste mnoge autore, surađivali s njima. Neki od njih su na svoj posebni način i utjecali na Vas. Spomenuo bih najprije Miljenka Stančića. Kroz svoj pedesetogodišnji profesionalni život imao sam prilike upoznati i družiti se s raznim uglednim i zanimljivim ljudima kako u domovini tako i u inozemstvu. Mnoge autore i poznate osobe upoznavao sam i na otvaranjima mojih samostalnih izložbi u Parizu, Padovi, Kolnu, Rimu, Bruxellesu, Veneciji, Bologni....
S Miljenkom Stančićem upoznao sam se kasnih pedesetih godina i od tada smo veoma često provodili mnogo vremena u vrlo zanimljivim i korisnim razgovorima. Uz profesora Babića, njima imam zahvaliti profesionalne i prijateljske savjete mojih početaka, dakle u vrijeme presudno za prepoznavanje svoje vlastitosti.
Živite u zanimljivom umjetničkom kvartu, u Voćarskoj ulici u Zagrebu. Koliko je takvo okruženje poticajno za rad? Prije četrdesetak godina, sasvim slučajno mi je u razgovoru s našim poznatim umjetnikom Kamilom Ružičkom ponuđeno da uzmem atelijer od tada već pokojnog velikog slikara Vladimira Varlaja čija udovica je u tom prostoru živjela. Pitajući nju za tu mogućnost, ona je pristala i mi smo njoj dali jedan uređeni građanski stan za ovaj atelijer, koji je bio u veoma derutnom i zapuštenom stanju.
Ti su paviljoni (dva puta po četiri atelijera) izgrađeni 1919.g. na zemljištu darovanom od Kaptola za "mlade umjetnike". Ta vremena života, u skromnosti, a ponekad i u siromaštvu provodili smo dane u zanosu iluzija budućnosti, u zajedništvu sa svim "Voćarcima", slaveći i proslavljajući naše rođendane, dobivene nagrade i sl, a posebno maskenbala koji su se produžili i do svanuća drugoga dana. Tokom godina mnogi su otišli na "drugi svijet" a nas još nekolicina gotovo se više i ne viđamo, tempi pasati.
Važan dio u Vašem životu jest i glazba. I sami ste se bavili glazbom. Vaš sin je poznati glazbenik. Slikajući, volim slušati klasičnu glazbu i to određenu. Kao srednjoškolac svirao sam violinu a ta ljubav i sklonost prema glazbi naslijedili su i moj sin, koji je član Zagrebačkog kvarteta i moja kćer koja svira violu u simfonijskom orkestru HRT. Po vlastitom afinitetu izabirem onu glazbu i one majstore koji obogaćuju moju viziju, na neki način hrane moju dušu srodnošću svoje muzičke naravi, nostalgijom, melankolijom, prostorima nedohvatnim običnim smrtnicima.
Od 1978. djelujete na zagrebačkoj ALU, bili ste profesor na katedri za crtanje i slikanje. Koliko Vam je ALU "darovala" a koliko "uzela"? ''S kolegom M. Šetejem primljen sam za docenta na katedri slikanja i crtanja naše ALU u jesen 1978.g. Tada sam mislio da je službovanje na Akademiji najbliže radu u atelijeru jer iz svoga atelijera odlazim u atelijer na Akademiji, tj. u klasu svojim studentima.
S velikim entuzijazmom proteklo je mnogo vremena na Akademiji i bio sam iskreno zadovoljan uspjehom svojih studenata a pogotovo onih darovitih koje sam srećom susretao i s njima radio.
No vrijeme čini svoje, utjecaj sa "strane", tj. utjecaj medija, pojava i prodor suvremenih izraza i postupaka, odustajanje od svih relevantnih kriterija pri valorizaciji vrednovanja nekih artizama kao i samo ponašanje i pristup naspram postojećeg programa, pomalo je u meni ohladilo moj entuzijazam, pogotovo pri spoznaji da neki studenti pod svaku cijenu traže "svoj izraz" unutar suvremenih pojava a koje su inaugurirane na velikim europskim likovnim događanjima, pojavama koje su potrošna roba sezonskog karaktera itd. Toj ishitrenosti i nervozi koja se postepeno javljala u samom radu kao i ophođenju međusobnom bilo je uzrokovano činjenicom o kratkoći samoga studija na ALU (osam semestara). Sve zajedno, sve te okolnosti učinile su moj odlazak u mirovinu u zato određenom roku.
Također sam primijetio da u posljednjim danima moga službovanja na Akademiji ostaje mnogo "praznog hoda", slobodnog vremena, no od kada sam u mirovini, slobodnog vremena je sve manje tj. sve što mi preostaje, vrijeme u atelijeru mi je sve dragocjenije.
U braku ste s akademskom slikaricom Dragicom Cvek. Sa svojom sam suprugom Dragicom Cvek u zajedničkom životu blizu pola stoljeća ( od 1961.) Da se suprotnosti privlače potvrđuje i naš zajednički život, ona slika bijele nevjeste, cvijeće, djevojčice, a moje su slike uglavnom tamne, ona se u mehaniku nikako ne razumije, ja obratno itd. Ne živimo u idealnim okolnostima niti u idealnom odnosu, ponekad, istini za volju veoma rijetko, zasvjetluca i poneka iskra, ali mi se na mnoge načine volimo, razumijemo, podnosimo i opraštamo.
Osnovni svjetonazor i osnovno načela se podudaraju u potpunosti, kako vrijeme prolazi sve više postajemo ovisni jedno o drugom kao po zakonu spojenih posuda, radujem se njenoj naravi koja u sebi nosi svjetlost i srdačnost djeteta, veoma je prirodna. Ona je mater familias, ona nas okuplja, ona je dom. U slikarskom smislu, a to se primjećuje u zadnjih deset, petnaest godina, njene slike, taj njezin svijet bjelina sve više nalazi put do poznavatelja, ali ne samo upućenih u likovnost, već običnog ljubitelja umjetnosti koji u sebi posjeduju senzibilnost za fragilnost njezine poetike. Na neki način ona je jedinstvena kako u životu tako i u svom slikarskom perivoju.
Može li se i danas, kako kod nas, tako i vani, reći da postoji samo dobro i loše slikarstvo, moderno i nemoderno. Vaše štafelajno slikarstvo i danas izaziva uzbuđenje i kod kritike i kod publike. Svjedoci smo mnogobrojnih događanja na suvremenoj likovnoj pozornici i u nas i u svijetu gdje se afirmiraju neki oblici artizama na kojima ne nalazite nikakovih točaka sporazumijevanja, komunikacije, a kojima se pridaje vidljiv prostor u medijima sa stručnom eksplikacijom. Ta obrazloženja vjerojatno postoje samo za educiranu struku u procesu likovne alkemije.
Kriteriji gube svaki smisao, budući suvremeni uratci kriterij su sami sebi. Budući da ne posjedujem potrebne kondicije u natjecanju informiranosti, u nabujaloj lepezi svih suvremenih izričaja, preostaje mi da vrijeme koje imam pred sobom posvetim skromnim ostacima nadahnuća i maštovitosti.
