E, da, ode nam Igor Bišćan u "Liverpool". Pet godina, dva i pol milijuna maraka po sezoni, a "Dinamu" odšteta od devet milijuna dolara. Da nije televizije (one iste satelitske i zemaljske koja u slavu globalnog testa izdržljivosti uništava cijele lige), reklo bi se da mu je Europa majka, a nama sebičnjacima maćeha, ali već ćemo pronaći kanal i osobno mi je strašno drago zbog njega. Za kojeg vraga da lomi noge po kojekakvim krtičnjacima i igra protiv suparnika kojima je lopta najveći neprijatelj, kad je vrijedan i "Milana", a kamo li "Liverpoola".
Ma koliko navikli, uvijek je malo neugodno kad te podsjete na siromaštvo, ali u tom su transferu svi sretni: Bišćanu se isplatio trud na oplemenjivanju talenta i inat kad su mu nadarenost osporavali, "Liverpool" je dobio sjajnog igrača, a "Dinamu" usprkos gorčine ostaje utjeha da će devet milijuna "bucksa" pomoći u preživljavanju, ali i svijest da su na Bišćanu zaradili. Jednostavno, kad od devet milijuna odbiješ sve u njega uloženo, ipak ostaje neki plus za život i reinvestiranje.
U sjeni Igorova transfera u Englesku, po kriteriju popularnosti sportova sasvim u redu, ostala je rasprodaja svega vrijednog u ženskoj i muškoj odbojci, ali nije u redu da prešućen ostane podatak da se to moglo spriječiti. Naime, u razvijenom su svijetu nogomet i košarka toliko, upravo proporcionalno, razvijeni, da si mogu priuštiti luksuz poput poštivanja ljudskih prava na uštrb sporta (klubova). Nikome to ne smeta bitno više od uboda komarca. S odbojkom to nije slučaj. Svjetski su šefovi tog sporta bili prinuđeni ispoštovati Bosmanovo pravilo (ono igračima bez ugovora omogućuje da odu kamo žele bez ikakve odštete), ali su nacionalnim savezima ostavili pravo da u inozemstvo puštaju, ili u kavezu neodređenog sjaja rešetki zadržavaju, po svom nahođenju. Što se europskog zakonodavstva tiče, odbojka je neka vrsta suprotnosti slobodne zone, recimo "slobodna diktatura". Tako je odlučeno u interesu razvoja odbojke, kao što je i u rodilištu svih vrlina kapitalizma, Americi, NBA liga ozakonila ograničenje zarade, iliti "salary cup". Tko hoće igrati košarku u NBA mora se odreći Ustavom zajamčenih prava, ili igrati drugdje.
Dakle... Otkako sam prvi puta izvještavao s odbojkaške utakmice zanimalo me je na koji će način monopol zagrebačke "Mladosti" tom sportu doći glave, no nadao sam se ljepšem nekrologu. Ako je taj sport već morao "krepati", a morao je, nekako sam priželjkivao da umre prirodnom smrću, iz objektivnih razloga, od starosti, tromosti, neprilagođenosti suvremenim trendovima, zakona ponude i potražnje, zbog Liebigovog zakona, a ne mogu se oteti dojmu da je umro zbog kaprica ili nemuštosti većine članova Izvršnog odbora Saveza. Majoritet na luzerskom krilu... Preglasavši Zdeslava Baraća, inače starijeg sina dugogodišnjeg odbojkaškog mecene i direktora prvo Privredne a potom i Dubrovačke banke, dopustivši najboljim igračicama da odu u inozemstvo, ti su ljudi jednostavno eutanazirali zadnju šansu za stvaranjem zanimljive lige, a time i za uzlet sporta čija je popularnost bitno narasla uspjesima ženske reprezentacije i bajoslovnom zaradom Barbare Jelić, te više nego unosnim karijerama Nataše Leto, Slavice Kuzmanić... Ha, nije samo tenis sport u kojem curice mogu zgrnuti lovu! A odbojkašice su i zgodnije. Htjedoh reći... U doba kad sam radio u dnevnom novinarstvu ('92. - '95.), a i kasnije, odbojka je bio Neven Barać, na kojeg je bio gnjevan ostatak odbojkaškog svijeta. Napadali su ga govoreći da je sve podređeno "Mladosti"; ne bih rekao da se branio, hladno je s visoka replicirao da nikome nije zabranjeno uspjeti. No, dok je Neven bio takva šarža da je kratko vrijeme bio predsjednikom "Dinama", pa je, kad su ga protjerali, lovom usrećio odbojku, druge sredine nisu bile djeca te sreće i bile su osuđene na statiranje. Koliko je nekome tko nema milijun maraka za investiranje u sportsku razbibrigu, dakle meni, moguće sugerirati, sugerirao sam Baraćima da ulože nešto i u konkurenciju, da, poput Brazilaca, makar umjetno stvore konkurenciju raspršivši najbolje igrače po svim klubovima, bla, bla, bla, ali lova je bila njihova. Medutim, ispostavilo se da odbojku nije uništio monopol kao monopol (odlaskom mecene "Mladost" je i u hrvatskim prilikama ispodprosječna ekipa), nego reakcija na njegovo negdašnje postojanje. Izgubivši potpunu prevlast u Savezu, čelnici "Mladosti" izgubili su kontrolu i nad svojim klubom, pa je zadnja posljedica tih "okolnosti" odustajanje Nikolaja Karpolja od treniranja Zagrepčanki.
"Neću trenirati igračice koje sutra mogu otići, a onima koje zaista žele učiti omogućit ću da vježbaju u mojoj 'Uraločki', kao nekoć Barbara Jelić", kaže Car, kako mu je nadimak.
Pa, ako nije pošteno nekome zabraniti da dobro živi, jednako je "unfair" i ignorirati tuđe zasluge za dolazak do točke nakon koje je moguće kapitaliziranje prošlosti i bez pardona zbrisati. Kao što nemam lovu, pa da "im pokažem kako se to radi", nisam ni u poziciji da odlučujem, ali ostaje istina da ni Barbara Jelić sa svojom već milijunskom zaradom nije vratila sve što je u nju uloženo, a kamo li Biljana Gligorovic ili Maja Poljak.
Za razliku od Bišćanova transfera, u kojem su svi sasvim ili barem donekle zadovoljni, jedini pravi investitor ostao je na čistini, potpuno nezaštićen. I to je sam kraj odbojke. Nitko više ne želi davati lovu da bi mu investicija zbog prve prilike "otprašila" u Italiju ili Austriju. Jedan je ukop obavljen nakon samoubojstva iz etičkih razloga, ovog puta nije presudilo tržište, nego, a jebi ga, milosrđe ljudi koji su meceninim opalili po gloginjama. Svi koji su se zatekli u odbojci u vremenu događaja nepovratno su pretvoreni u rekreativce.
