Liječnici i sestre u rimskoj bolnici Casalpalocco u tišini se kreću oko pacijenata koji bespomoćno leže u krevetima okruženi aparatima koji im mjere vitalne znakove. 

Medicinsko osoblje strogo se pridržava sigurnosnih protokola. Svi su od glave do pete u zaštitnim odijelima, s rukavicama od lateksa na rukama, maskama i zaštitnim naočalama na licima. 

Sestre redovito čiste rukavice dezinfekcijskim gelom. Jedna po jedna izlaze nakratko po dašak svježeg zraka. Neke nervozno otpuhuju dim cigarete, druge slušaju pjev ptica. Ali teško da im to može odagnati misli s pacijenata. 

Smrt vreba 

A jedan od pacijenata koji se oporavio je 65-godišnji kardiolog Fabio Biferali koji je proveo osam dana "izoliran od svijeta" na odjelu intenzivne njege. 

"Imao sam čudne bolove, kao da mi netko sjedi na leđima. Pošto sam liječnik, rekao sam samome sebi da je to upala pluća. Ne mogu govoriti o tome da ne zaplačem. Suze mi sad lako dolaze", rekao je Biferali. 

"To što sam liječnik pomoglo mi je u boli. Terapija kisikom je teška, potraga za radijalnom arterijom bolna. Neki drugi očajni pacijenti vikali su, 'dosta, dosta'".

"Najgore je noću. Nisam mogao spavati, sobu je preplavila tjeskoba. Tijekom dana dolaze liječnici, dolaze sestre, dostavljaju hranu".

"A noću, noću dolaze noćne more. Smrt vreba", opisao je. 

Brižne oči

"Pošto nisam mogao spavati, brojao sam udisaje čovjeka do sebe pomoću štoperice na mobitelu. Zadao sam si da pazim na njega. Tako sam prestao misliti o sebi". 

Sjeća se da je medicinsko osoblje bilo potpuno prekriveno. "Mogao sam im vidjeti samo oči, brižne oči, i čuti im glas. Oni su mi ulijevali nadu". 

Kaže da mu je u tim danima najviše nedostajala obitelj. 

"Bojao sam se da ih više nikada neću vidjeti i zagrliti. Dopustio sam da me očaj preplavi". 

Naglašava da je u ovome naučio važnu lekciju. 

"Od sada nadalje, borit ću se za javno zdravlje. Ovo se ne smije tretirati kao pokaznu vježbu i ostaviti u rukama političara". 

"Moramo obraniti jedan od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu"