Hajde za klitoris, tu ipak treba uhvatiti grif, ali bradavice, što ste nam iz bradavica radili?! - tužila mi se neki dan jedna iznimno kritički raspoložena prijateljica. Mislim da mi je čak htjela pokazati i ožiljke ali se, na žalost okupljenih ispod bana Jelačića, u zadnji čas predomislila. Otišao sam spuštene glave pune bremenitih misli. Znam, kudio sam ih, ali zaslužile su. Nije u redu da mi sve to govori, i zašto baš meni? Dao sam im materijala za razmišljanje i kao svaki muškarac pogriješio jer - počele su stvarno razmišljati. U tom kovitlacu ideja koje su im zapljuskivale mozak sjetile su se i naših grijeha, a priznajmo, braćo, griješili jesmo. Pola nam se prašta. Jesmo, braćo, jesmo. Nisu one krive što im strše bradavice, već mi koji smo ih okretali kao ključ u bravi automobila i nisu one vrištale od strasti kad su nam se sjekutići zabili u to slasno meso, već od boli. Od boli, braćo. Jebi ga, bili smo previše macho. Ili, jednostavno, nismo razumjeli tu španjolsku riječ.
Ali, kad bolje promislimo, još su i dobro prošle, jer učeći iz omražene nam jugoslavenske kinematografije, mogu biti sretne da su ostale žive. U svakom tom socijalističkom filmu bio je tužni dio, ?smešni komšija? dio i - karanje. I to kakvo?! Nema tu kreveta, posteljine, golih tijela u slowmotionu, glazbe... Bože sačuvaj! Nismo mi truli Zapadnjaci da se petingiramo, da slinimo jedni po drugima tražeći otvor. Mi znamo gdje je rupa i kako je začepiti. Dakle, što smo to mogli naučiti?
Osnovni je položaj stojećki. Desnom rukom uhvati joj se busen kose na potiljku i povuče snažno unatrag. Tad se ona prvi put zahihoće. Zašto joj je to smiješno, braćo, ne znamo, ali se smije. Lijevom rukom zadigne joj se suknja i u istom potezu poderu gaće. Zapamtite, nikad je ne skidajte sasvim i ne pitajte zašto, jer ni to ne znam. Sad je, eventualno, možete pljusnuti ili odmah strgnuti dva-tri gumba bijele bluze. Uvijek nose bijele bluze! Ispast će joj lijeva sisa koju snažno stisnete kao tubu paste za zube. Tamo gdje je tubi čep, njoj je bradavica koju potom, ako ne baš odgrizemo, a ono barem zagrizemo (snažno). Ako ne izađe kalodont, ne čudite se. Kad smo joj tako nadražili grudi, lijevom rukom, ili i lijevom i desnom, raširimo joj noge, podignemo u zrak i vješti kakvi već jesmo, nabijemo je od prve na karu (naziv potječe od karanja). Tu ona zahihoće drugi put i onda ne prestaje do kraja. Možda će prekinuti smijeh pokojim vriskom, ali to nas ne uzrujava nego nas još više razdraži. U ovome slučaju nema nadraživanja (kod muških) nego samo razdraživanje, koje u nekim trenucima može graničiti s bijesom, a u iznimnim trenucima i čistim ludilom. Onda je ugrizemo za vrat. Tu su manje osjetljivije pa i pokoja kaplja krvi dobro dođe.
Iako je poželjno razrogačenim očima buljiti u njeno nasmijano lice (pobogu, zašto nasmijano?), također je dobro i osvrnuti se oko sebe. Jer kao u svakoj dobroj dramaturgiji, bitna je motivacija, ali bitno je i mjesto radnje. Motivacija je u mošnjama, a mjesto? Prostor je obično loše obojeni sobičak ili pak podrum/tavan, a u pojedinim slučajevima i toalet s poluotkinutim i zahrđalim kotlićem. E, sad, braćo, ide najvažnije. Jer, jedno je penetracija iliti nabijanje, a drugo samo karanje. U trenutku nabijanja važno je zarežati ili joj jednostavno opsovati majku, ali u ovome drugom slučaju nećemo imati vremena za takve sofisticiranosti jer moramo obići prostoriju. ťvršće joj stisnemo zatiljak i kad smo vizualno svladali prostor, počinje dernek!
Prvo joj leđima skinemo žbuku zadnje tri generacije, okret, onda joj glavom obijemo staklo na kredencu, usput šutnemo stolac u tri materine (mora puknuti), da bismo joj na kraju čitavom težinom nabili tijelo o vrata koja ispadnu iz dovratka, i zajedno s njom, točnije - na njoj, padnemo u drugu prostoriju. Tu smo svršili. U nju. Bez suvišnih pitanja.
Dignemo se, ozbiljno smo, zakopčamo hlače i otpljunemo. Nismo se ni oznojili, za razliku od nje koja tare vodu s čela i zaljubljeno nas gleda iz žablje perspektive. I onda dođe pubertet, dođe neki rođendan, gleda te ona preko stola sa sendvičima, a ti izbezumljeno zrakaš oko sebe tražeći popucali zid ili barem kakav trošan ormarić. U najboljem slučaju, otići ćete u kupaonicu i obaviti to na vešmašini. Poslije će se buniti, braćo, da smo joj skoro odgrizli sisice, a neće, jadna, ni slutiti da je za dlaku izbjegla smrt.
Pročelnik novog hrvatskog maskulinskog pokreta u ovom se broju ispričava ženama na svim seksualnim nespretnostima svoje braće. Bijela zastava?
