Današnja kolumna bit će nešto drukčija od svih prethodnih. Ovogodišnje obilježavanje Dana antifašističke borbe odlučio sam popratiti bez iznošenja vlastitih stavova već isključivo tako da javnost upoznam sa sadržajem originalnih dokumenata koji se odnose na jedan povijesni događaj. Cilj ovakvog pristupa je argumentirati dvije teze. Prvu, da je unatoč tvrdnjama hrvatskih revizionista sisački partizanski odred u ljeto 1941. doista postojao i predstavljao ozbiljnu sigurnosnu prijetnju ustaškim vlastima. I drugu, da je djelovanje sisačkih partizana bilo na ponos Hrvatskoj tada, i da bi tako moralo biti i danas.
Za početak mala napomena. Sisački odred je osnovan 22. lipnja 1941. kada sisački komunisti predvođeni Vladom Janićem Capom odlaze u obližnju šumu Šikaru, iz koje već sutradan kreću s miniranjem pruge Zagreb – Sisak, rušenjem telegrafskih stupova i sličnim diverzijama. Zbog tih aktivnosti mjesec dana kasnije, ujutro 22. srpnja, oko 500 ustaša i domobrana poduzima vojnu akciju protiv odreda. Kako bi „pobunjenike“ natjerali da se predaju bez borbe kao taoce na čelu kolone vode njihove roditelje. Nakon kratkotrajnog okršaja partizani su se uspjeli izvući iz okruženja, te se preko Save prebaciti u šumu Brezovicu gdje će sljedeća dva mjeseca biti i središte odreda.
'Pojava komunističkih bandi'
Prvi dokument čiji ću dio citirati odnosi se na dopis Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH i Vrhovnom oružničkom zapovjedništvu u kojem se iznosi tijek akcije protiv sisačkih partizana u šumi Brezovica krajem rujna 1941. godine. „Zbog pojave komunističkih bandi u velikim i gustim šumama na području ovoga voda, odnosno na području kotarske oblasti Sisak, kotarski predstojnik u sporazumu s ustaškim stanom zatražio je preko Velike župe Gora u Petrinji da se poduzme jedna akcija sa jačim snagama u svrhu čišćenja područja od ovih komunističkih bandi. Od strane Ravnateljstva za javni red i sigurnost poslate su u noći od 19. na 20. rujna jače snage vojske i ustaša u Sisak pod vodstvom ustaškog satnika g. Moškova. Došle su ove noći dvije satnije vojske i jedna satnija ustaša Poglavnikove bojnice te jedan odio konjice od 20 konjanika.
K ovima su se priključile ustaške postrojbe iz Siska, Petrinje i Sunje. Ukupno je bilo oko 650 momčadi. Do 20. rujna izvršeno je plansko opkoljavanje Zalukinje, Brezovice i Bukovice u kojima su komunisti imali svoje logore. Poslije opkoljavanja izvršeno je oko 8 sati bombardiranje mjesta u šumama. Ovo bombardiranje izvršilo je 5 naših zrakoplova… Postrojbe koje su pretraživale šumu naišle su na logor u šumi Brezovica, ali tamo komunista nije bilo… Prema tragovima u tom logoru drži se da ih je moglo biti oko 50 do 60 komunista… Pošto se odbjeglim komunistima nije moglo ući u trag vođa akcije satnik Moškov povukao je svoje snage sa terena i vratio se u Sisak u namjeri da se vrati u Zagreb… Kao što se iz izloženog vidi ova akcija uspjela je samo djelomično. Pronađen je materijal važan za istragu protiv komunista, ali nijedan komunista nije uhićen niti uništen. “
'Nazvao je Pavelića i pitao mogu li ja voditi akciju'
Drugi dokument odnosi se na isti događaj ali ga ovaj put prepričava sam zapovjednik akcije protiv sisačkih partizana Ante Moškov prilikom saslušanja 1947. godine. „Moja prva akcija bila je mislim koncem ljeta ili početkom jeseni 1941. g. Već sam bio zapovjednik jedne bojne. Jednog dana, mislim bio je svetac ili nedjelja, zvao me stari Kvaternik k sebi u stan u vili na Tuškancu pitajući me da li imam na raspolaganju koju jedinicu, satniju za jednu akciju od dan dva. Kod njega na stanu su bili još dvojica ili trojica ljudi od kojih je jedan Faget, logornik ustaški ili tabornik u Sisku.
Faget i ostala dvojica urgirali su da treba odmah napraviti akciju i to na jednu grupu naoružanih ljudi koji se kriju u nekoj šumi blizu Siska… Dao sam izraditi i posebne tlocrte za svakog zapovjednika satnije naznačivši točno opći položaj kao i posebni zadatak dotičnog. Kada sam donio ovu zapovijed Kvaterniku on je bio oduševljen i pun hvale za taj posao i odredio me da ću ja voditi akciju. U tu svrhu je nazvao Pavelića i zapitao da li ja mogu voditi tu akciju tj. biti par dana odsutan, što je ovaj i odobrio… Pored svega neuspjeha dobio sam pohvalu od Kvaternika za dobro vođenje akcije“.
Legendarni Vlado Janić Capo
Za kraj sam ostavio treći dokument koji je novijeg datuma. Informativan je, emotivan i inspirativan, te u svega nekoliko rečenica odgovora na pitanja zašto se trebamo ponositi hrvatskim antifašizmom i obilježavati 22. lipanj kao državni praznik.
„Vijest o smrti generala Vlade Janića Cape iskreno me ražalostila. General Vlado Janić postao je legendarna ličnost hrvatskog radničkog pokreta i antifašističke borbe hrvatskog naroda. U onim teškim i sudbonosnim danima na početku Drugog svjetskog rata Vlado Janić sa skupinom svojih drugova pripadnika Komunističke stranke Hrvatske pružio je primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja. Dan kada je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila je svojim državnim blagdanom.
Tim je činom nova demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku, omogućivši stvaranje zavnohovske federalne Hrvatske, oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka, a time ne samo održanje hrvatske državnosti nego i svrstavanje Hrvatske među pobjedničke zemlje demokratske koalicije u Drugom svjetskom ratu.”
Tim se riječima od svog ratnog druga, i poslijeratnog šefa, 4. svibnja 1991. oprostio Franjo Tuđman.
Svim građanima Hrvatske želim sretan i ponosan Dan antifašističke borbe!
