Prije polaska u Sydney "vrtio" sam teletekst: CNN i ostali slavili su peto uzastopno zlato britanskog veslača Redgravea, treće uzastopno češkog bacača koplja Jana Železnog, prvu od pet željenih zlatnih medalja Amerikanke Marion Jones, hrvatski osmerac je osvojio brončanu... A moji prijatelji stalno su me pilili onim nesretnikom iz Ekvatorijalne Gvineje Ericom Moussambanijem, koji je, skoro se utopivši, sto metara slobodno preplivao za nešto manje od dvije minute i za to doživio standing ovations, silne ovacije publike. Te pravi duh olimpizma, te opet važno je sudjelovati...
O.K., što se sportskog turizma tiče odredio sam se prošli puta, ali znao sam da mora postojati nešto iznad svjetonazora, a to sam pronašao u avionu čitajući "The Mail on Sunday".
- Sad je moj Eric slavan i moći će pronaći dobar posao, napraviti nešto love. Moći ćemo se vjenčati i imati veliku obitelj, a tako sam oduvijek htjela živjeti - rekla je za engleski tabloid njegova djevojka Carlota Mandje.
Ma, to majstore, svaka ti dala! Faca vjerojatno neće potpisati ugovor za "Nike", ali i ovo se broji. Nije milijun dolara, koliko su Greeneju sponzori platili za olimpijsku pobjedu, ali zvjezdani status u Ekvatorijalnoj Gvineji, čija će mjera zasigurno biti ili povišica na starom poslu ili bolje plaćeno radno mjesto na novom, njegova je nagrada zbog koje je vrijedilo praćakati se u sydneyjskom bazenu "na život i smrt".
Ljudi, taj frajer nije samo sudjelovao, on je pobijedio.
Za povišicu bih učinio i činim mnogo napornije stvari od rekreiranja. Eto, dođem na sydeyjski aerodrom i čežnjivo gledam kako kolegu iz "Sports Illustrateda" čeka posilni, na sebi ima prsluk s logotipom magazina i istu takvu ploču u rukama. Jebeš papire s rukom ispisanim tekstom... Posilni koji je čekao kolegu iz "Timea" imao je samo ploču, opet s logotipom. Bit će da su ovi iz "Timea" najmanje dvostruko sposobniji, pa posilne na meeting pointima pronalaze i kad nisu odjeveni u dresove novina. A mene su na carini iz gaća istresli zato što sam se predstavio kao novinar, a nisam imao opremu kojom bih to dokazao. Prsluk s mnogo džepova i pressica ne djeluju uvjerljivo, pa me spasila putovnica s brojnim vizama...
Eric će plivati sve bolje i bolje. Za četiri godine u Ateni više neće biti tako zanimljiv, jer će osobni rekord popraviti za četrdesetak sekundi. Sad sve nešto čekam da neki neplivač uzme državljanstvo Ekvatorijalne Gvineje, pa da ga u Ateni spasioci čupaju iz bazena. Kakva bi tek slava njemu bila zajamčena: usprkos tome što je neplivač hrabro je skočio u bazen i suočio se s nemogućim. Pa da se još otme spasiocima i herojski skoči u vodu kako bi se ili utopio ili, ukalkuliramo li kapacitet pluća, po dnu bazena došetao do cilja.
I, kad se samo sjetim kako bi domovina dočekala nas osmerac da je na cilj u kvalifikacijama stigao s recimo dvije minute zaostatka, ili Kožulja da je uzeo Ericovu ulogu... Po tom smo pitanju ipak odmakli, ne samo od Ekvatorijalne Gvineje.
Nesretnik iz Ekvatorijalne Gvineje, Eric Moussambani, koji je, skoro se utopivši, sto metara slobodno preplivao za nešto manje od dvije minute, za to je doživio silne ovacije publike.
