Da ljubav ne poznaje granice, priča se odavno, iako to stvarnost, uglavnom, demantira. Mnogo je granica preko kojih se ne prelaz u potrazi za emotivnim ili tjelesnim partnerom: od godina, koje, opet navodno, nisu važne, preko oblika tijela pa sve do lisnice potencijalnog izabranika ili izabra-nice srca. Naravno, pozornost se, osobito ako je riječ o ozbiljnijoj ponudi, obraća i na običaje, vjeru i kulturu, ali i na gene, što znači da se pri skeniranju budućeg životnog suigrača traži između ostalog i podatak zove li mu se baka Jovanka ili možda Fatima.
Odnos seksualnosti, nacionalizma, intimnosti i etničke pripadnosti (pre)rijetka je novinska tema: malo je javnih propitivanja s kime spavaju Hrvatice, ako to već nisu njihovi sunarodnjaci, te zašto danas, deset godina poslije Jugoslavije, Hrvati više ne pričaju viceve o Slovenkama.
Zanimljivo je, vjerujemo, pokušati ustanoviti kako su i koliko nove društvene okolnosti utjecale na seksualne običaje stanovnika Hrvatske i jesu li oni, poslije deset godina ultrahrvatske vlasti dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, postali nacionalno osvješteniji i u krevetnim odnosima? Jesu li, doista, Hrvati nacionalisti u ložnici, ili su možda ipak u srcu liberali, koji, truli kakvima se već liberale oglašavalo, smatraju kako seks nema granica? I konačno, je li Račanova Hrvatska seksualno smjelija od one bivše, Tuđmanove, ili pak nacionalna ograničenja, proklamirana iz Nazorove ili u središnjici na Trgu hrvatskih velikana, još vrijede kad dođe do stani-pani: izbora jednonoćnog, povremenog ili pak doživotnog seksualnog partnera?
U osvit vrelog ljeta koje budi strasti spram nehrvatica i nehrvata (jer,Česi, Nijemci, Poljaci, Ćveđani i, dakako, njihove dražesne i mitske sunarodnjakinje već brzaju k Jadranu), te su nas dvojbe ponukale da postavimo nekoliko bitnih pitanja o povezanosti seksa i nacije, te da ih usporedimo s odgovorima na slična pitanja postavljena u jednom istraživanju prije desetak godina.
Dakle, da ne duljimo: jesmo li nacionalisti u krevetu? Koliko je etnička pripadnost važna pri odabiru partnera u ljubavi i seksu? Ćto o tome misli okolina? Koje je nacionalnosti idealni partner Hrvata i Hrvatica ljeta 2000.?
Odgovore na ta pitanja potražili smo u posebnom istraživanju.
Istraživanje, koje je za Playboy provela sociologinja Snježana Beroš, obavljeno je na uzorku od osamsto ispitanika iz čitave Hrvatske. Ispitano je 390 muškaraca i 410 žena - što je otprilike razmjerno stvarnom stanju.
Ispitanicima je postavljeno pet pita-nja, kojima smo pokušali doznati koliko se u našem društvu prepleću nacionalnost i intimnost, tj. jesu li (i, ako jesu, koliko) u ljubavi i seksu pitanja etničke pripadnosti uopće važna.
Ista je pitanja Playboyev suradnik postavio u srpnju 1989., posljednjeg mirnog ljeta bivše jugoslavenske federativne države, u Erotici, reviji za kulturu i umjetnost ljubavi. Tadašnje istraživanje provedeno je na nešto manjem uzorku, od 500 ispitanika, i to u Zagrebu, no usporedba rezultata tih dvaju istraživanja vrlo je zanimljiva.
Ovo Playboyevo istraživanje, provedeno početkom lipnja 2000., pokazuje stanovitu konzervativnost anketiranih, te njihovu relativnu nesklonost upuštanju u dublje veze s pripadnicima drugih nacionalnosti.
Naime, na pitanje predstavlja li za vas u ljubavi i intimnim odnosima nacionalna pripadnost problem, 51 posto muškaraca i 47,8 posto žena odgovorilo je potvrdno. Da im nacionalnost možebitnog partnera ne smeta, ustvrdilo je 43,4 posto muških, te 42,7 posto ženskih ispitanika. Tek rijetki se nisu mogli, ili nisu htjeli, opredijeliti: 5,6 posto muškaraca i 9,5 posto žena.
Prije jedanaest godina tek je 14 posto muškaraca i 35 posto žena ustvrdilo kako im nacionalna pripadnost partnera može biti problem.Čak je 70 posto muškaraca i 35 posto žena tvrdilo kako to uopće nije bitno, dok je bilo dosta onih koji su na anketne listiće dopisivali da im ?ponekad? (bez podrobnijeg objašnjenja kada, kako i u kojoj situaciji) to može zasmetati. Takvih je 1989. bilo deset posto muškaraca i 28 posto žena.
Očito, danas se više gleda na domovnicu nego prije, a mišljenje o tome ponajprije su promijenili muškarci (51 posto naspram 14 posto). Žene su također, ali ne u tolikoj mjeri, postale izbirljive (kod njih je razlika između 1989. i 2000. godine 12 posto).
Isti trend nacionalne obojenosti u seksu potvrdilo je i sljedeće pitanje u velikoj Playboyevoj anketi: Biste li spavali s osobom druge nacionalnosti?
Potvrdno je odgovorilo tek 66,2 posto muškaraca i 45,1 posto žena, dok bi negativno na takvu ponudu odgovorilo 21,5 posto muških i 37,8 posto žena. Neodlučnih je 12,3 posto (muškarci) odnosno 17,1 posto (žene).
Staro pak istraživanje Erotike pokazuje da bi tada velika većina muškaraca (90 posto) i žena (80 posto) spavala s osobom druge nacionalnosti. Tada je takvu pomisao odbijalo njih 8 odnosno 20 posto. Neopredijeljenih je bilo vrlo malo, tek nekoliko ispitanika.
Ćto se intenziteta veze tiče, u jednonoćnu avanturu s osobom druge nacionalnosti upustilo bi se danas 26,4 posto muškaraca i samo 5,9 posto žena. Za kratkotrajne veze zainteresirano je 12,1 posto ispitanika i 11,2 posto ispitanica.
Da veza s osobom dvojbene domovnice potraje ?koliko je potrebno?, suglasno je 23,6 posto muškaraca i 27,8 posto žena, dok bi na miješani brak pristalo 12,6 posto muškaraca i 18,8 posto žena.
Brojni su ispitanici koji ne bi ušli ni u kakvu vezu s osobom druge nacionalnosti - 22,6 posto muškaraca i 32,9 posto žena izjasnilo se upravo tako. Neodlučnih ima vrlo malo - 2,7 posto muškaraca i 3,4 posto žena, znači stavovi su o ovom pitanju prilično definirani u kolektivnoj svijesti.
Istraživanje iz 1989. godine znatno je drukčije. Na pitanje u kakvu biste vezu ušli s osobom druge nacionalnosti, niti jedna žena nije odgovorila zaokruživanjem rečenice ?samo jedna noć? i ?kratkotrajno?. Osam posto ušlo bi u brak, dok čitavih 90 posto odgovara ?onoliko koliko želimo biti zajedno?. Tri posto muškaraca odgovorilo je ?za jednu noć?, 8 posto je za ?kratkotrajniju vezu?, 4 posto bi pristalo na brak, dok je 11 posto odgovorilo ?koliko želimo biti zajedno?.
Životna sredina, prema Playboyevu istraživanju, nesklona je međunacionalnim emotivnim i erotskim odnosima. Na upit kako vaša okolina komentira vezu s osobom druge nacionalnosti, tek je 18,5 posto muškaraca i 17,3 posto žena odgovorilo da bi reakcije okoline bile pozitivne, dok je 47,2 posto muškaraca i 46,1 posto žena ustvrdilo da bi bile negativne. Da je okolina neutralna spram međunacionalnih ljubavničkih odnosa, smatra 34,4 posto muških i 36,6 posto ženskih ispitanika. No, ni prije nije bilo bolje: pozitivno su na ta zbivanja gledali rijetki, pa se u tom smislu pozitivno izjasnilo samo 15 posto muških i 10 posto ženskih ispitanika. Negativno stajalište u svojoj životnoj sredini 1989. primjećivalo je 25 posto muškaraca i čak 70 posto žena.
Na pitanje koje je nacionalnosti vaš idealni partner, dobiveni su očekivani odgovori. Većina muškaraca (65,6 posto) i žena (63,2 posto) danas i ovdje smatra kako su idealni Hrvati, tj. Hrvatice. Drugoplasirani su Srbi, sa 4,1 posto kod muških i 4,6 posto ženskih simpatija.
Muslimani i Muslimanke, koji se danas nazivaju i Bošnjacima, privlače 3,3 posto muških i 4,1 posto ženskih glasova, a slijede ih Austrijanci, Slovenci, Mađari i Talijani.
Među muškim ispitanicima, 3,6 posto zainteresirano je za Austrijanke, 4,6 posto za Slovenke, 2,8 posto za Mađarice, 8,2 posto za Talijanke, dok se 7,8 posto ne može opredijeliti koje je nacionalnosti idealna partnerica.
Ćto se žena pak tiče, Playboyevo istraživanje pokazuje kako je 3,7 posto žena zainteresirano za Austrijance kao idealne partnere, te za Slovence (1,2 posto), Mađare (2,8 posto) i Talijane, koji su sa 12,9 posto pravi favorit u krevetima Hrvatica.
Dakle, na rang-listi emotivno-seksualnih ideala, kod Hrvata prva tri mjesta zauzimaju Hrvatice, Talijanke i Slovenke, dok su kod Hrvatica prvi sunarodnjaci, a slijede Talijani i Srbi.
Zanimljivo je kako su Slovenke mnogo privlačnije Hrvatima nego Slovenci Hrvaticama (4,6 prema 1,2 posto), dok su Muslimani privlačniji Hrvaticama nego njihove sunarodnjakinje Hrvatima (4,1 prema 3,3 posto).
U Playboyevu istraživanju u ?ostale?, ili možda neopredijeljene što se nacionalnosti idealnih partnera tiče, svrstalo se 7,8 odnosno 7,5 posto anketiranih.
Istraživanje provedeno u Erotici dalo je rezultate koji zorno pokazuju kako se tada, ipak, živjelo u drugoj državi. Tada se čak 40 posto žena i 55 posto muškaraca nije željelo izjasniti o nacionalnosti idealnog partnera, dok je 12 posto žena čak i izrijekom navelo kako im je to svejedno.
Trideset i pet posto muškaraca idealnim je smatralo Hrvatice, 6 posto Albanke, jedan posto Jugoslavenke, dok je tri posto spomenulo bića iz ondašnje jugoslavenske seksualne mitologije - Ćveđanke, Njemice, Ćpanjolke, crnkinje i Slovenke. Žene su se u to vrijeme slično izjašnjavale: 40 posto doživljavalo je Hrvata kao idealnog partnera, a 8 posto Jugoslavena.
Sličnosti i razlike u istraživanjima vrlo su jasne: danas je znatno veći postotak anketiranih koji se izjašnjavaju za Hrvata kao idealnog partnera ili partnericu (65,6 posto prema 35 posto kod muškaraca i 63,2 posto spram 40 posto kod žena) dok neke kategorije, poput ?Jugoslavena?, više nisu u upotrebi.
Pogledamo li u cijelosti oba istraživanja, ustanovit ćemo kako su danas ispitanici znatno ?zakopčaniji?. Zanimljivo je da su danas i kratkotrajne veze znatno opterećenije nacionalnim kompleksom, što možda čak znači da su u pravu ljevičari koji tvrde kako nacionalizam unazađuje međuljudske odnose. U seksualnom smislu, to je doista tako. Ćtoviše, mogli bismo zaključiti da je 1989., dakle prije Domovinskog rata i krvoprolića na prostorima bivše Jugoslavije, bilo mnogo nevažnije, u seksualno-emotivnom smislu, tko je koje nacionalnosti. Napokon, za takvo što čitateljima srednjih godina, ili onim još starijima, nije potrebno istraživanje: dovoljno je prisjetiti se ljetovanja na moru s turistima od Vardara do Triglava.
No, nameće se i drugo objašnjenje iznenađujućeg konzervativizma otkrivenog kod ispitanika iz cijele Hrvatske. Dio njih odgovorio je ono što se od njih očekuje, a ne što doista misle. Recite iskreno, zar bi netko odustao, kad stvar već dođe do praga realizacije, pošto otkrije da ona ?nije naša??
Dvojnost izraženih stajališta u Playboyevu istraživanju i stvarnog života, doduše, ne može se izračunati, ali sigurni smo da je ipak više onih koji bi laka srca pristali na seks s osobama druge nacionalnosti nego onih koji su to spremni javno priznati.
Bit će, stoga, zanimljivo ustanoviti kakvo će stanje biti za koju godinu: hoće li se krevetni nacionalizam, možda, smanjiti pod utjecajem sve veće liberalizacije društva i prestanka ratnog stanja na područjima bivše Jugoslavije. Ili će životno djelo dr. Tuđmana - mrgodna nacionalistička Hrvatska - ostati na životu samo (samo?) u krevetima njezinih žitelja?
Što je za Hrvatice i Hrvate siguran seks? Izgleda ipak takav gdje jednim okom virkaju za prezervativom, a drugim za domovnicom svog partnera. Tako barem kažu rezultati Playboyeva istraživanja