Ukupno 16 ljudi koji žive u četiri obiteljske kuće na jednom od najvećih klizišta u Hrvatskoj, onome u Šandrovcu, punih šest godina svakodnevno strahuju za svoje živote. Iako to nije njegov posao, mladi Tomislav Kraljić, koji je od bake naslijedio kuću na spornom klizištu, odlučio je da je dosta nebrige o njima pa je sam preuzeo stvar u svoje ruke, piše Moj Portal.hr.
"Još u jesen 2014. oštetio nam se krov. Nismo znali ni kako ni od čega, no popravili smo ga i nastavili dalje živjeti. Međutim, u veljači 2015. godine zemlja je oko nas počela kliziti. U to vrijeme, što tada nitko nije povezivao, u susjednom selu Jasenik, radila su se istraživanja i kopanja za arteške bunare. Mnogo ljudi je o tome pričalo jer su svjedočili o vodi koja je na više strana „šikljala“ iz zemlje. Tada su nastala klizišta u Cigleni, Ribnjačkoj i Šandrovcu. Službeno nisam mogao doći do nijedne informacije o tome tko je to i zašto radio", priča mladi Kraljić.
Ono čega se osobno sjeća i što je njegova sestra i fotografirala su pukotine koje su se stvarale u zemlji i koje su se nakon dva ili tri dana pretvorile u velike brazde. Drveće u jami jednog se dana dignulo, pa spustilo pa opet trećeg dana dignulo. Sve te neuobičajene aktivnosti prijavili su u Općinu Šandrovac, no nakon što nisu reagirali jer im nisu vjerovali, zvali su geološki fakultet.
Institucije stupile u kontakt
Tražili su savjet od njih, a oni su im kazali da je moguće da u Hrvatskoj na tako velikoj površini, nastane klizište. Dokaz da su nadležne institucije ipak potom stupile međusobno u kontakt i počele uviđati ozbiljnost situacije jest povratni poziv i isprika koju je potom Kraljić dobio.
"Tada se tek stvar pokrenula. Nakon što smo jedva nagovorili sve nadležne da dođu vidjeti što se to događa pored naših domova, uslijedio je veliki obilazak. Općina, Županija, Civilna zaštita, mediji… Svi su nas obišli, pričali s nama i obećali pomoć. I to je bilo to! Punih šest godina nitko na nijednom dijelu klizišta nije bio. U očaju, sam sam se upustio u istraživanje, pa sam saznao kako je Općina platila izradu elaborata jednoj tvrtki još u travnju 2015. godine. Tamo sve piše… Koliko je sanacija hitna, opasna, koliko ona košta i koliko je klizište veliko, no unatoč svemu, situacija se nije pomaknula s mrtve točke. Suludo je da ništa o tome mi nismo znali. Banalan primjer je da u tom dokumentu piše kako se na oštećene objekte stavljaju tzv. stope koje mjere pomake. Ja to radim „od oka“. Stope koštaju četiri tisuće kuna i to za sve četiri naše kuće. Pa ja bi sam to financirao za sve kuće da sam znao za tu mogućnost. To je samo jedan od primjera nezainteresiranosti sustava za nas koji tu živimo", kazao je Kraljić.
Situacija se krucijalno pogoršala nakon prošlogodišnjih potresa, koji su već „načetim“ obiteljskim kućama, načinili dodatna oštećenja. No, nisu samo kuće oštećene, već i psiha tih ljudi, što pak, potvrđuje model ponašanja usred potresa.
"Sjećam se kako smo u donjem rublju izletjeli iz kuće, otac je mislio da je opet u ratu, a ja sam otrčao na vrh klizišta jer sam bio uvjeren da je ponovno krenulo klizište. Prvih godinu dana od pokretanja klizišta, spavali smo obučeni, a nakon svakog udarca ili jačeg zvuka, trčali smo van. U cijeloj toj situaciji, sestra koja ima cistu na mozgu, najviše je potresena, ruke joj podrhtavaju i ne može spavati, baka je imala srčani udar, svi smo izbezumljeni. Kuća nam je toliko oštećena da je gotovo sva popucala. Temelji su puni pukotina, svi vanjski i unutarnji zidovi, dimnjak, voda nam curi na sve strane, a šteta na kući je 2015. godine procijenjena na 350 tisuća kuna. Zanima me koliko bi oštećenje tek bilo danas", pita se Kraljić koji je nažalost uvjeren da statičari pregledaju kuću, da bi dobila crvenu naljepnicu. Ukoliko bi se to dogodilo, njegova bi obitelj mogla iseliti na ulicu.
"Rasplakala se kada je vidjela u kakvim uvjetima živimo"
"Poludio sam od svega, krenuo sam skupljati dokumentaciju i zvati sve od reda institucije - Općinu, Županiju, brojna različita ministarstva i urede jer su me svi šetali od jednih do drugih adresa. Najažurnije u odgovorima je bilo Ministarstvo graditeljstva koji su mi odgovorili primjerom iz Hrvatske Kostajnice. Uglavnom, tamo zajedno na rješavanju problema rade lokalna samouprava i ljudi koji imaju oštećene domove, sve je navedeno što tko mora odraditi, a ja sam čak osobno zvao i te ljude u Kostajnici koji su mi potvrdili da oni imaju punu potporu svoje lokalne samouprave. Činjenica je da ja ne bih sam trebao ovo raditi već netko tko za to prima plaću. A sramotno je da mene iz jedne ustanove šalju u drugu", iskren je Kraljić koji je u obiteljsku kuću u posljednjem periodu za brojne obnove uložio više od stotinu tisuća kuna.
"Zvao sam i slao mailove Općini jer sam htio da se uvjere u novonastala oštećenja na našim objektima te da naprave zahtjev za proglašenje elementarne nepogode na području cijele Općine. To su radili i brojni moji susjedi. Nažalost, osim naših ovdje kuća koje su ponovno stradale, oštećenja od potresa vidljiva su i na objektu škole i crkve. Štete su ogromne, a iz Općine su nam poručili da nema dovoljno materijalne štete za proglašenjem elementarne nepogode. Našao sam zakon iz 2019. godine koji jasno ukazuje kako to nije istina jer naše štete „debelo“ premašuju minimum predviđen zakonom", pojašnjava Kraljić, koji je za probleme s kojima su suočeni kontaktirao i Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo braniteljstva jer u susjednoj kući stanuje i branitelj koji ima status invalida.
"Svi su me odmah prebacili da se obratim lokalnoj samoupravi jer, tvrde i oni, zato Općine postoje. Iz Agencije za plaćanje u poljoprivredi su mi kazali da oni brinu o poljoprivrednom zemljištu, no ne i kućama. Iz Ministarstva braniteljstva su me jedino vrlo brzo povratno nazvali, te me uputili na gospođu Jasnu Grgić Škaurin. Ona je privatno, nakon posla bila ovdje i sve fotografirala, žena se rasplakala kada je vidjela u kakvim uvjetima mi živimo tolike godine. To je bilo prije otprilike dva tjedna. Dali smo joj sve podatke o tom susjedu koji je ratni vojni invalid i o mojem ocu koji je hrvatski dragovoljac", govori Tomislav.
Geološki fenomen
No, prije otprilike mjesec dana okrenuo je telefonski broj Geološkog instituta koji je znanstvena ustanova. Sva klizišta u zemlji prijavljuju se njima i oni ih potom istražuju sa znanstvene strane.
"Oni nemaju evidenciju iz 2015. godine da naše klizište postoji. Dakle, nitko ih nije obavijestio. Nakon što sam ispričao sve što znam, rekli su mi da je to nemoguće, da ne postoji toliko veliko klizište u Hrvatskoj. No, nakon mojih poslanih fotografija i nakon što su bacili oko na satelitske snimke, zvali su me za sat vremena jer su bili šokirani viđenim. Odmah smo dogovorili posjet, a nakon što su izašli na teren, rekli su mi odmah na početku da takvu zemlju nisu nikad držali u ruci, već su samo čitali o njoj. Nakon izvida i snimanja, okrenuli su se prema meni i rekli mi da se ne uvrijedim, no da sam rekorder u Hrvatskoj jer to što nam se događa - to nije neuobičajeno. Prema njihovom tumačenju, riječ je o geološkom fenomenu. Koliko su se ti znanstvenici zainteresirali za daljnje istraživanje, potvrđuje i činjenica da trenutno izrađuju novi, precizni elaborat koji se inače plaća. Prema službenim podacima, klizište je površine nevjerojatnih 90 tisuća četvornih metara, no budući da se ono neprestano širi, moguće je da će novije brojke biti još zastrašujuće.
Kazali su da je naše klizište aktivno. Pojasnili su mi kako se ponašati. Svakog dana moram baterijom posvijetliti u bunar i baciti dolje kamenčić. Ako primijetim da se voda podignula barem za centimetar ili ako uočim novu pukotinu u dvorištu, odmah ih moram nazvati i brzo evakuirati ljude iz kuća i udaljiti ih s tog područja. Potvrdili su da su 2015. godine nastali pomaci katastrofalnih razmjera, a oni su mogući opet", ističe Kraljić koji, sa svojih 15 susjeda, živi doslovno na tempiranoj bombi.
Dejan Felbar, prvi susjed Tomislava Kraljića, sa suprugom Jasminom, troje male djece i bakom živi u sredini opasnog šandrovačkog klizišta. Iako niti jednu noć otkako se sve pokrenulo, ne spavaju mirno, oni ne žele odseliti. No, ono što bi voljeli je da netko čuje njihove probleme i da im pomogne da sigurno mogu nastaviti živjeti i raditi na svojoj rodnoj grudi. Budući da su obje mladi, Tomislav i Dejan sjećaju se djetinjstva kada su se na sadašnjem epicentru klizišta bezbrižno igrali. Onda je to bila blaga nizbrdica iza njihovih kuća, a sada je to provalija koja bi svakog dana mogla progutati njihove domove.
"Kada se prije šest godina sve to pokrenulo, obišli su nas načelnik, župan i drugi dužnosnici i obećali nam da će sanirati nastale štete. No, u proteklih šest godina više nitko nije bio, ništa se nije napravilo. Sami smo plaćali kamione zemlje i bagere i pokušali odgoditi da klizište ide prema našim kućama. Sušaru za meso koja je počela tonuti, koja je već bila u rupi, uklonili smo, a zahvaljujući tim našim radovima, klizište nije došlo do poljoprivrednih prostorija. Da nismo navezli zemlju, to bi se dogodilo", kazao je Felbar i pojasnio kako zemlja učestalo puca, a na godišnjoj razini golim okom je vidljivo da tonu sve niže.
