Bez obzira jeste li išta shvatili od "velike" specijal-201012070191004-Špijunska afera pompozno i promašeno prozvane "hrvatski Watergate" i vjerujete li da Večernjak obavlja prljavi posao za HDZ i/ili obavještajno/kriminalno podzemlje, a Jutarnji, svetački bijel i čist stoji na braniku pravne države ili pak vjerujete da se Večernjak bori za istinu, zabrinut zbog toga što policija prekoračuje svoje ovlasti, a Jutarnji odrađuje medijsku obranu aktualne vlasti iz svojih interesa, problem je što je istina negdje u sredini, a to je porazno za naše novinarstvo. Ali dodatni pad profesije ionako nitko neće primijetiti.
Ipak, nekoliko činjenica proizašlo je iz ove afere.
Prvo, specijal-201012070191004-Tomislav Karamarko zna više nego što bi smio znati i prije nego što bi nešto smio znati. To nikoga ne iznenađuje, doduše, ali ostaje činjenica da predsjednik glavne oporbene stranke i saborski zastupnik kao BIVŠI ministar unutarnjih poslova i BIVŠI obavještajac ne bi smio čitati izvješća koja trebaju dolaziti samo na stol AKTUALNOG ministra (ili čak ni na njegov stol).
Drugo, kriminalne skupine imaju veze u tajnim službama i policiji. Ali to smo znali.
Treće, aktualni ministar specijal-201012070191004-Ranko Ostojić je upravo nevjerojatno naivan kada nije mislio da je problem to što živi u stanu koji država za njega unajmljuje od njegova bivšeg šefa, Nine Pavića, vlasnika EPH. Nikad nije čuo za oglasnike? A agencija za upravljanje državnom imovinom je također nevjerojatno inertna i lijena (što također nikoga ne bi trebalo iznenaditi) jer mu nije našla drugi smještaj iako je to tražio navodno četiri puta. Zašto se trebao preseliti? Pa samo zato da mu se ne dogodi da ga prozivaju da živi u stanu medijskog tajkuna.
I četvrto, ovoj je zemlji pod hitno potreban civilni, nevladin, nezavisan nadzor tajnih službi, jer ovi obračuni koji traju već 20 godina osim što su izuzetno opasni, postaju i doista dosadni. A svaka vlada koja propusti riješiti taj problem kriva je koliko i svi koji taj sustav zloupotrebljavaju.
Samo me pogledao...
"Hoćeš li uložiti u državne obveznice?" pitao sam svog oca nakon što se u medijima pojavila najava da bi se arti-201210230028006, kako je to uspješno učinjeno u Italiji i drugdje. Građani, naime, u bankama drže popriličnu količinu novca koja samo sjedi i donosi niske kamate. Banke je uglavnom ne posuđuju dalje, osim državi, pri čemu masno zarađuju na razlici u kamatama. Ideja da se taj novac posudi izravno od građana kojima bi donijela nekoliko puta veću zaradu od one koju dobiju u banci vrlo je primamljiva, ali odgovor me iznenadio. "Neću", odgovorio mi je, "već sam jednom posudio novac državi i nije mi bilo žao dati za autoput tamo '70-ih, čak bih im i poklonio taj novac da su autoput izgradili, ali nisu, a zbog inflacije sam natrag dobio manje nego što sam uložio. Ne bih opet," zaključio je. "Ali Hrvatska se neće libiti kao Jugoslavija toga da obveznice izda u stranoj valuti, pa će ulaganje biti sigurno i od inflacije," kontrirao sam, "a i država neće propasti." Čovjek koji je rođen u jednoj državi, odrastao i radio u drugoj, a u mirovinu otišao u trećoj, samo me pogledao.
Doista, bez obzira na to što se u medijima pojavio termin "domoljubne obveznice", one zbilja nemaju nikakve veze s domoljubljem. Ali imaju s čistom poslovnom logikom. Naime, postavlja se pitanje u što bi se taj novac uložio da bi u nekom razumnom roku mogao generirati zaradu od čak 10 posto. U čemu leži tolika lova? Ta neće se valjda država zadužiti nepovoljnije nego što može samo da "raja bude hepi" kao što je to činio Ivo Sanader rasprodajući državne firme građanima za (pre)sitnu lovu.
A i zbog tih famoznih investicija koje se ne događaju izbio je eto i okršaj između specijal-201012070191004-Slavko Linić i specijal-201012070191004-Radimir Čačić. Optužuju se, arti-201210240398006, oko toga tko je kriv zbog toga što Brodosplit još nije prodan i što nema investicija. Pa tko ne bi uložio u njih...
