"Siguran sam da bi muzej na Golom otoku bio naš najposjećeniji muzej, iz očitih geografsko-povijesnih razloga, koji bi godišnje posjećivali desetci tisuća domaćih i stranih turista", kaže mladi povjesničar Martin Previšić čija je knjiga "Povijest Golog otoka" bila jedna od publicističkih događaja ove godine u Hrvatskoj.
Goli otok je od 1949. do 1956. godine služio kao kaznionica i zatvor za mnoge koji su bili osumnjičeni za suradnju sa Sovjetskim Savezom, tada vodećom zemljom komunizma, s kojom je Josip Broz Tito, vođa tadašnje SFR Jugoslavije nakon rezolucije Informbiroa prekinuo odnose. Tito i tadašnja Konunistička partija Jugoslavije Goli otok su osmislili kao kaznionicu za "preodgoj" onih koji se tih godina nisu slagali s Titvim razlazom sa Staljinom. Ondje je u tih sedam godina boravilo oko 13.000 kažnjenika.
'Dramatično stanje utjecalo je na količinu agresivnosti'
Taj mračni dio hrvatske (i ex-jugoslavenske povijesti) tek je ove godine zahvaljujući Previšiću doživio temeljitu, sveobuhvatnu i iznimno kvalitetnu obradu, piše Novi list kojemu je Previšić u intervjuu priznao da je prilikom pisanja knjige htio izbjeći ostrašćeni pristup kakav se ponekad javlja u pisanju i raspravama o temama iz prošlog stoljeća.
"U knjizi nema klasičnog nizanja događaja i imena, niti nekih trendističkih "obrata". Mene su vodili dokumenti koje sam nalazio i iskazi koje sam prikupljao. Analiza tog materijala otvorila je prostor za neke suvremene historiografske metode, ali one su proizišle iz mojih razmišljanja o izvorima, a ne zato jer su u modi", kazao je Previšić.
Istaknuo je kako je kaznionica na Golom otoku nastala u dramatičnim okolnostima sukoba Tito-Staljin, kada je zemlja bila suočena s jako upitnim izgledima za opstanak.
"Baš to dramatično stanje zasigurno je utjecalo i na količinu agresivnosti, odnosno strahote koje su se tamo događale. Nositelji sistema tadašnje države, a to su bili UDBA (Ured državne bezbednosti) i KPJ, bili su svjesni što se na Golom otoku događalo jer u suprotnom ne bi prisiljavali logoraše na zavjet šutnje nakon izlaska iz logora. I tako se šutjelo sve do Titove smrti, iako je bilo teško 13.000 svjedoka primorati na muk, pa se sve pretvorilo u javnu tajnu. Kada su se tijekom 1980-ih počele otvarati razne kontroverzne teme, slučaj Golog otoka je eksplodirao te je objavljeno više desetaka svjedočanstva onoga što se u logoru stvarno događalo, a to je bio strašan udarac umirućem sistemu. Otvaranje teme Golog otoka je duh iz prošlosti koji je bankrotirao partiju – puno više od bilo koje druge kontroverzne teme tog doba", kazao je Previšić.
25.02.2016., Zagreb - Profesor Martin Previsic, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta. Photo: Zarko Basic/PIXSELL
Što je sve stvorilo sadistički golootočki režim?
Osim dramatičnih okolnosti sukoba Tito-Staljin, neshvatljivo surovom ponašanju na Golom otoku pridonijela je, smatra Previšić, i staljinistička narav i mentalitet tadašnjih komunista, te naviknutost na nasilje iz krvavog rata.
"Sve to proizvelo je sadistički golootočki režim. Ovaj kontekst rodio je radikalizam takve vrste da su ljudi koji su se, primjerice, zajedno borili na Sutjesci protiv fašizma, sada doslovno premlaćivali jedne druge do smrti! Nasilje je slabilo kako je sukob sa Staljinom jenjavao, ali suština je ostajala", kazao je Previšić u razgovoru za Novi list.
Temu Golog otoka odabrao je, kaže, jer je središte njegovog zanimanja ponajprije bila prijelomna 1948. godina, a to ga je "gotovo slučajno" usmjerilo na Goli otok.
"Ponajprije stoga jer me začudila činjenica da o Golom otoku nije postojala nikakva ozbiljna historiografska studija na prostoru bivše zemlje. Vjerojatno jer istraživačima nisu bili dostupni arhivski materijali. Suprotno tome ja sam imao određenu dozu sreće kada sam na početku bavljenja ovom temom 2009. godine prvi dobio pristup dosjeima Udbe i drugim važnim dokumentima. Paralelno uz to sakupljao sam svjedočanstva preživjelih logoraša, tako da sam imao obje strane priče – i dokumente i svjedočanstva preživjelih – a to je bila osnova za kvalitetan rad na temi", ističe.
01.07.2010., Goli otok - Reportaza o razvoju turisticke ponude na Golom otoku. Photo: Petar Glebov/PIXSELL
Potresna i tragična sudbina Ace Singera
Upitan o tome što je tijekom istraživanja na njega ostavilo najsnažniji dojam, Previšić je istaknuo sudbinu Ace Singera.
"To je čovjek koji je preživio mađarske logore, pa nakon toga Auschwitz, da bi onda nakon četiri godine bio zatočen na Golom otoku. I tamo je bio sustavno maltretiran jer nije htio priznati da je bio špijun Gestapoa. Udba je smatrala da je samo suradnjom s Gestapoom mogao preživjeti Auschwitz. Na kraju se morao poniziti. A cijelu mu je obitelj likvidirao – Gestapo. Sve s Golim otokom je tragično", napominje Previšić.
Na pitanje kakvi su danas stavovi i pogledi bivših zatvorenika s Golog otoka s kojima je razgovarao, Previšić kaže kako je dojma da su većinom ostali razočarani.
"Neki su 1948. doživjeli kao izdaju komunizma, neki su završili u logoru jer im nije bilo jasno kako je preko noći došao raskid sa Staljinom, bilo je tu naravno i potpuno nevinih. Valjda tako bude kada propadnu ideje za koje ste robijali ili makar vjerovali u njih. Propala je Jugoslavija i SSSR, propao je komunizam, Staljina i Tita odavno nema, a i još ovaj rat u bivšoj Jugoslaviji. Nakon rata nova politika koja ih je potpuno ignorirala, ako izuzmemo neke simbolične i pomalo cinične odštete. To je sve ostavilo mučan dojam na te ljude. Otuda toliko povlačenje u sebe.
'Neke bivše logoraše UDB-a je pratila sve do 1987.'
Od bivših zatočenika koji su kasnije postali poznati, Previšić je nabrojao neke: dizajnera Alfreda Pala, sociologa Ivu Kuvačića, književnika Dragoslava Mihailovića, publicista i pjesnika Zvanu Črnju, ekonomista Zlatka Hilla.
"Ipak, većina je bila sretna kada je dobila zaposlenje, uz nezaobilazno višegodišnje udbaško praćenje. Udba je neke logoraše koje je smatrala posebno opasnim za sistem pratila sve do 1987. godine", napomenuo je Previšić.
Što se tiče odnosa današnje, demokratske Hrvatske prema Golom otoku, Previšić ga uspoređuje sa "slonom u sobi".
"Sva naša rukovodstva, neovisno o političkoj orijentaciji, ignoriraju memorijalizaciju logora iz vlastitih razloga. Pretpostavljam da desnim opcijama on nije naročito zanimljiv jer sam Goli otok kao i njegove žrtve nije moguće etnificirati, nisu "naše". Ljevici pak, ili onime što se time smatra, Goli je valjda preveliko podsjećanje na svoju prošlost i ishodišta, pa se teško emancipirati od tog neželjenog povijesnog tereta", ističe.
29.09.2019., Goli otok - Goli otok nalazi se u sjevernom dijelu Velebitkog kanala, izmedju otoka Raba, Prvica i Svetog Grgura .Goli otok u proslosti je sluzio za ispasu ovaca do 1. Svjetkog rata kada ga Austro-ugarska pretvara u logor za ruske zarobljenike. Nakon sukoba Josipa Broza Tita i iJosifa Visarionovica Staljina 1948. jugoslavenska vlast pretvara u logor za politicke zatvorenike. Do 1956. g. logor je spadao pod federalnu vlast, a zatim prelazi u nadleznost SR Hrvatske i u logor uz politicke zatvorenike smijestaju i zatvorenike koji su pocinili teske kriminalne radnje, ubojstva, kradje. Logor je prestao s radom 1988., a potpuno je napusten 1989. god. Goli otok sad posjecuju samo radoznali turisti i poneko izaslanstvo koje komemorirar stradale politicke zatvorenike. Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
'Nema razloga za odgađanje izgradnje muzeja na Golom'
Na koncu, Previšić smatra da više ne postoji razlog za odgađanje izgradnje muzeja na Golom otoku.
"Novca ima i kod nas i u EU-u, koja bi usput govoreći to obilato financirala; ne postoje historiografske kontroverze oko Golog otoka jer znamo točno što se tamo dogodilo i mogu reći da ne postoje nesuglasja u struci i široj javnosti, kao kod drugih nekih povijesnih tema. Također, postoje sve pretpostavke da bi muzej na Golom otoku bio odličan primjer mjesta prevladavanja prošlosti i memorijalnog turizma koji bi imao velik utjecaj na turizam i ekonomiju sjevernog Jadrana. Umjesto toga sada imamo ruševine gdje buja divlji turizam, održavaju se razne manifestacije poput balinjerade, a ovce hodaju mjestima gdje su bila groblja ili gdje je prolazio špalir. Bez želje da se uspoređuju mjesta trauma ili stradanja u Hrvatskoj, zamislimo neku cirkusku predstavu na drugom mjestu u Hrvatskoj gdje su stotine ili tisuće izgubile život", zaključio je Previšić.
