Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

KOMENTAR HRVOJA KLASIĆA

UBOJSTVO KOJE JE ZAPALILO AMERIKU: Nemojmo zaboraviti da smo i mi, ne tako davno, gledali sličnu, ali još luđu mržnju i nasilje

Kritizirati Amerikance (ili bilo koga drugoga) zbog diskriminacije, u prvom redu rasne, prisutne u njihovu društvu opravdan je i moralan čin. Ali je licemjerno ne primjećivati i ne reagirati na različite oblike diskriminacija u vlastitu dvorištu, komentira Hrvoje Klasić

Već danima širom SAD-a traju protesti potaknuti nemilosrdnim ubojstvom Georga Floyda. On nije ubijen zato što je bio crnac, ali je boja kože u njegovu slučaju bez ikakve sumnje predstavljala otežavajuću okolnost. Taj je brutalni čin, za koji odgovornost snose službeni čuvari reda i zakona, nažalost samo jedan u nizu primjera rasizma koji, više nego evidentno, još uvijek predstavlja rak ranu američkog društva. Ustvari, rasizam je od početka 17. stoljeća kada su prvi crnci kao robovi dopremljeni iz Afrike na područje današnjeg SAD-a konstanta društva koje se ponosi svojom dugogodišnjom i stabilnom demokracijom.

Da, bilo je važnih događaja poput ukidanja ropstva (1865.), donošenja zakona o građanskim pravima (1964.) ili zakona o glasanju (1965.) kojima je poboljšan pravni status crnačkog stanovništva. Ali, unatoč ili usprkos svim tim dokumentima, puna ravnopravnost s bjelačkim stanovništvom nikada nije postignuta. Sudeći prema najnovijim događajima, uklanjanju diskriminacije očito nije pomogao niti izbor crnca za 44. predsjednika SAD-a.

Građani drugog reda

Iako je ubojstvo najteži oblik ugrožavanja nečijeg prava na život ne treba zaboraviti niti sve ostale manifestacije nasilja i netolerancije koje američki crnci trpe već stoljećima. Uz različite načine fizičkog kažnjavanja rasizam se manifestirao i različitim oblicima psihičkog zlostavljanja i ograničavanja temeljnih ljudskih prava poput onog da mogu birati i biti birani, da se mogu školovati, zapošljavati ili jednostavno kretati gdje žele.

Status građana drugog reda i niže vrijedne rase imali su svi crnci bez obzira na posao kojim se bavili ili ugled koji su imali u društvu. Jesse Owens je za SAD osvojio četiri zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., ali na proslavu organiziranu u njegovu čast u jednom njujorškom hotelu nije smio doći normalnim liftom za goste nego teretnim kojim se koristila posluga. Neki od najpoznatijih svjetskih glazbenika poput Raya Charlesa, Lionela Hamptona ili Counta Basiea kada bi 1950-ih i 1960-ih išli na turneje po SAD-u morali su imati bijelog vozača autobusa jer je jedino on smio ući u restoran i donijeti im hranu.

Postupanje policijskih službenika s tragičnim posljedicama po Georgea Floyda izazvalo je protestni pokret brojnih Amerikanaca koji rasnu diskriminaciju i rasističko nasilje smatraju društveno neprihvatljivim. Podrška Floydovoj obitelji i prosvjednicima izražava se na različite načine i izvan SAD-a. Mediji na svim jezicima svakodnevno izvještavaju o tom nemilom događaju, društvenim se mrežama šire izrazi podrške uz hashtag #BlackLivesMatter, organiziraju se protestni skupovi po europskim gradovima.

Solidarnost s protivnicima rasizma izražavaju i Hrvati, za sada uglavnom na virtualan način. Kako god, važno je da što više ljudi osvijesti i osudi diskriminaciju, te, ako bude potrebno, pokaže spremnost za borbu protiv nasilja na koje ona potiče. Bez obzira na to radi li se o rasno, nacionalno, vjerski, spolno, ideološki ili klasno uvjetovanoj diskriminaciji.

Pogled kroz bodljikavu žicu

Aktualna situacija odlična je prilika da svi zajedno osudimo događaje u SAD-u, ali i da se prisjetimo i zamislimo nad vlastitim postupcima u ne tako davnoj prošlosti. Kao što nas u Hrvatskoj (Srbiji, Bosni i Hercegovini) danas šokiraju prizori iz Amerike, tako su ostatak svijeta prije nešto više od dva desetljeća šokirali prizori s ovih prostora. Samo, umjesto “krive” boje kože, razlog za psihičko i fizičko maltretiranje, mučenje i svirepo ubijanje u našem je slučaju bila pripadnost “krivoj” naciji ili vjeri.

Da stvar bude gora, a usudio bih se reći i poremećenija, za razliku od američkih crnaca koji nikada nisu bili ravnopravni s bijelcima, Hrvati, Srbi i Bošnjaci su živjeli, školovali se i radili zajedno, međusobno sklapali brakove, slavili rođendane i vjerske praznike. Više od četiri desetljeća uvjeravali smo i sebe i druge da je suživot različitosti naše bogatstvo i naša prednost.

A onda smo, gotovo preko noći, počeli uvjeravati i sebe i druge da je normalno i opravdano poubijati ljude u Škabrnji i Vukovaru samo zato što su Hrvati, u Ahmićima i Srebrenici samo zato što su Bošnjaci, u Mrkonjić Gradu ili po ličkim i banijskim selima samo zato što su Srbi. Odjednom je postalo normalno susjeda Hrvata, Srbina ili Bošnjaka umjesto kroz dvorišnu ogradu gledati kroz bodljikavu žicu u logorima poput onog na Manjači, u Dretelju, Omarskoj, Veleprometu ili Heliodromu.

Odjednom je postalo normalno da Hrvati tjeraju Srbe iz njihovih stanova u Sisku i Zagrebu, ili da Srbi narede Bošnjacima u Prijedoru da nose bijele trake na ruci kako bi lakše proveli etničko čišćenje u tom gradu. Umjesto slavljenja suradnje i zajedničkih uspjeha umjetnika, pjevača, glumaca i sportaša različitih nacionalnosti postalo je normalno veličati ratne zločince odgovorne za masovna ubojstva civilnog stanovništva i širenje nacionalne netrpeljivosti.

Diskriminacija u našem dvorištu

Kritizirati Amerikance (ili bilo koga drugog) zbog diskriminacije, u prvom redu rasne, prisutne u njihovu društvu opravdan je i moralan čin. Ali je licemjerno ne primjećivati i ne reagirati na različite oblike diskriminacija u vlastitom dvorištu. Osim toga, jesmo li sigurni da je mržnja koja je rezultirala masovnim zločinima 1990-ih uistinu stvar prošlosti? Slučajevi premlaćivanja Srba od Knina do Vukovara ili neugodna iskustva srpskih turista na hrvatskoj obali, uvredljiva antihrvatska, antimuslimanska i antialbanska skandiranja po srpskim stadionima ili negiranja zločina počinjenih od strane Srba u prošlom ratu, kao i jačanje bošnjačkog nacionalizma usmjerenog majorizaciji Bošnjaka u odnosu na Hrvate u Bosni i Hercegovini samo pokazuju da su mnogi na ovim prostorima za mržnju još uvijek itekako spremni.

Ako svemu pridodamo i spremnost na diskriminaciju LGBT osoba, ideoloških neistomišljenika, “krivih” vjernika i nevjernika, ili pak migranata s Bliskog istoka stvari ne izgledaju nimalo bezazleno.

Slučaj Georgea Floyda ukazao je na probleme prisutne u američkom društvu, ali bi trebao poslužiti i kao upozorenje svim ostalim društvima na tanku liniju koja dijeli netoleranciju od nasilja. Kažu da pametni uče na tuđim pogreškama, a budale na vlastitim. Nažalost po nas (na ovim prostorima), čini mi se da postoji i treća kategorija – oni koji uopće ne žele učiti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.

Povratak na Net.hr