Hrabri ljudi iz naše sljedeće priče uspjeli su sačuvati zdrav
razum, iako već petnaest godina tragaju za svojim sinom.
Danijel, tada devetnaestogodšnjak, jedne je
večeri izišao u šetnju i više se nikad nije vratio.
13. prosinac 1999. godine. Dan kao i svaki drugi u domu osječke
obitelji Papratović. U 17 sati i 15 minuta, njihov sin Danijel
otišao je u šetnju...
Od tog dana prošlo je već 15 godina, a Danijel, tada
devetnaestogodišnjak se još uvijek - nije vratio....
"Živite u iščekivanju... čekate... dijete je kako je izašlo, to
je teško. Samo mi znamo, kako je, kao roditelji, i braći i sestri
i svima... nama je to teško!", izjavila je EvaPapratović, Danijelova majka.
Na dvorišnim vratima kuće i dalje stoji Danijelova fotografija.
Njegove stvari su uredno složene jer Eva i Ivan i dalje vjeruju u
povratak njihova najmlađeg sina.
U Hrvatskoj se trenutno traga za više od 2500 osoba. Međutim, ta
brojka mijenja se iz minute u minutu. Ono što je konstanta je
1.700 nestalih iz Domovinskog rata. U ostatak često upadnu
maloljentici. Najčešće zbog avanture i ispitivanja vlastitih
granica. U većini slučajeva radi se o bijegu iz odgojnih
ustanova, pa avantura potraje svega nekoliko dana dok ne potroše
sav novac.
"Važno je srušiti mit da je potrebno proći 24 sata da bi se
prijavio nečiji nestanak - nema potrebe... Dapače, mi kao
policija potičemo da se obavi što prije moguće", kazala je Marina
Mandić, Nacionalna evidencija nestalih osoba.
Nestanak najbližih itekako utječe na obiteljske odnose. U tom
osjećaju nemoći - podrška, potpora, pa čak i stručna riječ - od
velike je važnosti.
"U tom trenu dođe do izražaja kako je u obitelji bilo prije..ako
je bilo sloge i ljubavi, dogodi se da taj događaj ne izazove
razdor nego da se ljudi udruže i zagrle ili majka da razmisli što
je bilo s djetetom", dodaje AnaVaništaKošuta,
psihijatar.
Danijelova obitelj ne odustaje. Tražili su ga diljem regije,
kucali na vrata raznih vidovnjaka u potrazi za bilo kakvim
odgovorom.
Živjeti s pitanjem kako bi izgledao Danijelov život, njegovoj
majci - najteže pada.
Više pogledajte u prilogu!
Vjerojatno ne možete ni zamisliti da postoji veći užas od onoga kada roditelj doživi smrt vlastita djeteta. Psiholozi tvrde, ipak postoji, a to je nestanak djeteta, jer u takvim situacijama proces žalovanja nikad ne završava.