Obilježavanje tužne godišnjice razornog petrinjskog potresa još nas je jednom podsjetilo koliko su nam vladari bešćutni, a birokracija otuđena i nesposobna. Prigodna šetnja premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića sa svitom po Baniji bila je tek još jedna u nizu parada praznih obećanja, narcizma, političkog egoizma i potpunog izostanka bilo kakvog priznanja odgovornosti za ono što se na Baniji (ne) događa.
Zato ni ne čudi gorčina kojom su građani Petrinje, Siska i Gline dočekali najviše državne dužnosnike, a kad se sve zbroji i oduzme, razočarano skandiranje prosvjednika i gruda snijega koja je poletjela prema premijeru, zapravo su bili jako pristojan način iskazivanja nezadovoljstva zbog potpunog izostanka obnove. I u toj pristojnosti najbolje se i ogleda sva nemoć preostalih stanovnika Banije, naguranih u kontejnere bez odgovarajućih životnih, naročito bez primjerenih sanitarnih uvjeta.
Kraj stvarno gadne godine...
Malobrojni, siromašni i raštrkani prepušteni su na milost i nemilost nesposobnoj i nedobronamjernoj hrvatskoj birokraciji, a ako obnova ne krene ni na proljeće, ništa se nikome od odgovornih, nažalost, neće dogoditi. Čak ni "ministru obnove" Darku Horvatu čija je smjena već odavno tek pitanje elementarne političke (ne)pristojnosti.
"Daj piši o nečem pozitivnom - ovo se više ne da ni slušati ni gledati. Crno je, grozno je, ali daj molim te nađi nešto pozitivno", rekla mi je članica obitelji kad sam spomenula da moram napisati zadnju kolumnu u ovoj stvarno gadnoj godini. Nije mi trebalo dugo za konstataciju kako nitko od ključnih aktera na političkoj sceni nije zaslužio titulu pozitivca godine, ali zato bih tom titulom okitila čitav niz volontera i profesionalaca iz nevladinih udruga i/ili strukovnih udruženja, poduzetnika, zdravstvenih i prosvjetnih djelatnika.
Jer, među njima su se istaknuli pojedinci i grupe građana koje se nisu štedjele kad je trebalo pomoći drugima; kojima odgovornost, zajedništvo, solidarnost i požrtvovnost ne predstavljaju tek misaone imenice, nego način života. S njima je ova godina počela i s njima bismo je trebali i završiti, pogotovo kad je riječ o obnovi i oporavku Banije (i Zagreba!) od posljedica potresa.
Mnogo solidarnih, ali je li to dovoljno?
Inicijativa Ljudi za ljude, izviđači, ugostitelji, Glas poduzetnika, razne udruge ratnih veterana, Zaklada Solidarna, poljoprivredne zadruge, vatrogasci, kulturnjaci, liječnici i medicinske sestre, tete u vrtićima, novinari, učitelji i profesori, poduzetnici i radnici iz svih krajeva Hrvatske - svi su oni od dana katastrofalnog potresa do danas činili sve kako bi pomogli stanovnicima Banije i nisu ih ostavili na cjedilu. Hranili su ih, liječili, tješili, gradili im i opremali domove, prikupljali humanitarnu pomoć i božićne darove. I tako tijekom cijele godine, i tako i danas.
Činili su i čine sve ono što ova država ne čini i nije spremna činiti za svoje građane, pa zato danas imamo više domova koje su sagradili, obnovili ili opremili građani za građane nego što ih je napravila država. Od toga nema boljeg pokazatelja u kojoj je mjeri hrvatska državna administracija postala samoj sebi svrha i koliko se vlast otuđila od naroda.
Ali čemu onda takva država i zašto je nismo spremni mijenjati? Jer solidarni građani, ma koliko brojni i velikodušni bili, ne mogu obnoviti i oživjeti ni Zagreb ni Baniju. Milijarde kuna poreznih obveznika Hrvatske i Europske unije slile su se u državnu blagajnu da ne bismo već dvije godine gledali razoreni Zagreb i punu godinu gutali knedle zbog životnih uvjeta naših sugrađana iz Petrinje, Čučerja, Kašine, centra Zagreba i Siska, Majskih poljana ili Gline...
Nastavi li se nerad vlade i državnih/javnih institucija, sve te milijarde, namijenjene upravo obnovi, neće se iskoristiti za dobrobit stradalih i razvoj zemlje i vrlo lako bi mogle ponovno završiti u džepovima opskurnih i gramzivih, politici bliskih pojedinaca. Ali, na to ne smijemo pristati niti kao nepromjenjivu zadanost prihvatiti oholost, drskost i neučinkovitost okorjelih struktura moći, ufuranih u vlastitu važnost i nedodirljivost.
Na okupu nas još uvijek drži solidarnost dijela društva, ali ona nije i nikad neće biti dovoljna. Neka nam godina što dolazi probudi građansku svijest da se naša država može i mora mijenjati. Jer, nije više samo do njih. I do nas je.
