Europi je prilično svejedno za kojeg od dvojice kandidata će se Amerikanci odlučiti 7. studenog. U pitanjima vanjske politike stavovi Georgea W. Busha i Alberta Gorea nisu toliko različiti da bi to bilo bitno. Očekuje se da će se, tko god od njih dvojice pobijedio, Sjedinjene Države sve više izvlačiti iz uloge u smirivanju balkanskih konfilkta i posvećivati manje pažnje Europi a više svojim udaljenijim ekonomskim interesima. Taj trend bio je uočljiv još prije nego što su slike užasa u Bosni počele puniti svjetske ekrane. Mnoge europske zemlje uznemirene su zbog planova o NMD sustavu balističke obrane, namijenjenom obaranju projektila iz "divljih država". Taj sustav "nacionalne obrane od projektila", nazvan i "sinom Ratova zvijezda" (Reaganovog programa satelitske obrane), mogao bi dovesti do ukidanja sporazuma iz 1972. o antibalističkim projektilima, što bi moglo dovesti do nove utrke u naoružanju. Bush malo glasnije spominje NMD, ali ni Gore se nije izjasnio protiv njega. Ukoliko Bush "preuzme kormilo", moguć je malo kritičniji pristup europskoj obrani nego kod Gorea, ali obostrano podržani NMD je ono što najviše brine Chiraca, Schroedera i Blaira. Chirac i Schroeder su protiv poticanja širenja nuklearnog oružja, a Tony Blair nije se javno izjasnio, ali teško da bi pozdravio situaciju u kojoj je moguće da Britanija, u kojoj su NATO-ove ključne prislušne stanice, postane meta projektila iz "divljih država". S Bushove strane također se čula ideja da bi ekonomske summite G7 najrazvijenijih naroda (sada G8 s Rusijom) trebalo proširiti zemljama poput Kine, Indije, Brazila i Južne Afrike, što bi bitno oslabilo utjecaj četiri europske članice tog tijela (Njemačke, Francuske, Italije i Velike Britanije).
Kad su u pitanju stvari koje se tiču Starog kontinenta, stavovi dvojice predsjedničkih kandidata razlikuju se samo u nijansama; ipak, Bush bi bio malo nepovoljniji
