Koliko god čudno zvučalo, jačanje turskog nogometa ima svoje korijene i u demografiji. Turska je nacija sa 62 milijuna stanovnika, a taj broj i nadalje raste. Procjenjuje se da je 35% stanovništva mlađe od četrnaest, a više od polovice mlađe od deset godina. Dječaci i mladići iz tog dijela populacije u posljednje vrijeme "razrogačenih očiju" svjedoče strelovitom usponu turskih momčadi, koje najednom status "dežurnih gubitnika" zamjenjuju uvažavanjem na međunarodnoj sceni. Istanbulski Galatasaray osvojio je Kup UEFA, a reprezentacija se probila u četvrtfinale Europskog prvenstva.
Za mlade Turke nogomet je "jedini sport". Djeca po jeftinim plastičnim loptama udaraju na svakom slobodnom djeliću zemljišta od grčke do iranske granice. Pravih, travnatih nogometnih igrališta nema mnogo, ali improvizirana igrališta postoje u svakom gradu i neprekidno su u uporabi. Svjetla reflektora na takvim mjestima omogućavaju gužvu do kasno u noć. Precizno dodavanje kakvo je nužno na takvim ograničenim prostorima stvorilo je naraštaj vještih igrača.
Domaći igrači predstavljaju uzore, njihov stil života i skupi automobili koje voze, u središtu su pozornosti svih medija.
"U zemlji poput Turske koja nije bogata, njihove životne priče poticaj su mladim ljudima u stjecanju novaca i slave", riječi su Murata Agce, sportskog novinara dnevnog lista Milliyet.
Klubovi u čijim dresovima ti nogometaši igraju, po nekom nepisanom pravilu, nalažu im gotovo fanatičnu odanost. Ta "pupčana nit" kod turskih navijača na stadionu i izvan njega često prerasta u nasilje. Nemali je broj slučajeva u kojima je policija na tribinama oduzimala noževe i mesarske rezače kebaba.
Glavni turski klubovi krenuli su s programima stvaranja infrastrukture i velikim ulaganjima, posebice u svojim mladim ograncima. Veliki klubovi kao što su istanbulski Bešiktaš, Fenerbahče i Galatasaray oduvijek su imali snažne veze sa zajednicom, tj. sa školama, fakultetima i drugim društvenim klubovima. Osamdesetih su te veze formalizirane proširenjem klupskih objekata za treniranje, poboljšanjem nogometnih terena i razvojem mlađih dobnih kategorija.
Za financiranje su se pobrinule novonastale televizijske kompanije. One su odmah krenule u nemilosrdan rat pri davanju najbolje ponude za stjecanje prava emitiranja domaćih utakmica. Otprilike u isto vrijeme, reprezentacija i veliki istanbulski klubovi angažirali su strane trenere i doveli turske zamjene u svoje klubove. Nijemac Jupp Derwall trenirao je Galatasaray, a njegov sunarodnjak Sepp Piontek tursku reprezentaciju.
Sadašnji naraštaj uspješnih turskih trenera, osobito izbornik reprezentacije Mustafa Denizli i Fiorentinin trener Fatih Terim, koji je prošle sezone s Galatasarayem osvojio Kup UEFA, gledao je i učio od Nijemaca.
"Veliki napredak turskog nogometa rezultat je temelja koje su položili Piontek i oni koji su od njega učili, Terim i Denizli", tvrdi sportski novinar Agca.
Pritjecaj međunarodnog iskustva pojačan je s nekoliko dobrih transfera na inozemnom tržištu. Ogledan je primjer "uvezene kvalitete" "rumunjska veza" u Istanbulu. Već četiri godine za Galatasaray igraju "Maradona s Karpata" Gheorghe Hagi i njegov vjenčani kum, branič Gheorghe Popescu. Svoju vještinu i iskustvo prenijeli su na mlađe igrače u klubu.
Naposljetku, uspjesi turske reprezentacije u posljednjim kvalifikacijskim natjecanjima sporo, ali sigurno poništili su turski kompleks manje vrijednosti, barem što se nogometa tiče.
Za zemlju koja živi u političkoj i gospodarskoj sjeni Zapadne Europe, senzacionalne minute na belgijskim i nizozemskim travnjacima najbolji su način natjecanja s najvećim europskim nacijama. Čak i više od toga. Velika su prilika za pobjedu, što su Turci već i iskoristili.
