Georges St-Pierre zna iznenađujuće mnogo o megalodonu, strahu i trepetu drevnih mora. O njemu govori ne skrivajući koliko mu je važan; prije 2 milijuna godina taj je predator, morski pas veći od gradskog autobusa, izumro. Nestao. Samo tako – puf! Isto se dogodilo i američkim lavovima, kratkoglavim medvjedima i brojnim drugim divovima čija imena na latinskom dobivaju posebnu melodioznost St-Pierreovim kvebečkim naglaskom.
Zašto mu je to toliko važno? “U borbi, evoluciji, životu… efikasnost je ključna”, kaže St-Pierre, koji se nada da će se jednoga dana vratiti studiju paleontologije. “Ne opstaju najsnažnije životinje, nego najefikasnije.” Parafraziranje Darwina zgodna je stvar kada to čini lik kojeg plaćaju da ljudima prekida dovod kisika u mozak. No, St-Pierre nije tipičan borac. On je trenutačno vjerojatno najbolji majstor mješovitih borilačkih sportova na svijetu, a 1,80 m visok i 86 kg težak razarač zbog borbe je nedavno morao skinuti 10 kilograma s pleća. St-Pierre je pomeo svoju diviziju i u povijesti UFC-a mogao bi ostati zapisan kao najveći prvak dosad. Nije izgubio rundu već 3 godine. Brži je od ostalih. Učinkovitiji. Spremniji u pravom darvinističkom smislu. “Postoji razlika između borca i majstora borilačkih sportova”, kaže St-Pierre. “Borac trenira s ciljem: za borbu. Ja sam majstor borilačkih sportova i ne pripremam se za određenu borbu. Ja treniram za sebe. Treniram cijelo vrijeme. Moj je cilj perfekcija. Ali nikada je neću dosegnuti.” Čemu onda toliki trud? Zato što evolucija mora biti konstantna. On nikada neće biti vrhovni učitelj, Yoda, koji zna sve što se može znati. Umjesto toga, on je vježbenik, učenik, skroman poput nositelja bijelog pojasa. St-Pierre voli biti svjestan toga. Zato se i okružio mudrom ekipom – sve do jednog stručnjacima u poljima kojima želi ovladati – koja ga na to stalno podsjeća. St-Pierre ima trenere za sve borilačke discipline, a njegovi glavni treneri rade zajedno na pripremi strategija za svakoga pojedinog suparnika. No, St-Pierreu pomaže i manager koji ga gura prema poslovnosti kakva borcima baš i nije urođena. Otuda i silni potpisani ugovori – s Gatoradeom, Affliction Clothingom, Under Armourom… Razumljivo, ciljevi Georgesa St-Pierrea su visoki – i posloženi po prioritetu. Poslije: St-Pierre se želi oženiti i imati petero djece. Sada: 30 mu je godina, samac je i želi postati najbolji MMA borac svih vremena, neovisno o kategoriji – čovjek čiji će razorni udarci pogurati taj sport u mainstream. Previše ambiciozno? Ne. “Opasnost se ne krije u tome da svoje ciljeve postavite previsoko pa ih ne uspijete ispuniti”, kaže St-Pierre, sada se nastavljajući na Michelangela. “Opasnost se krije u tome da postavite svoje ciljeve prenisko i ostvarite ih.”
Georges St-Pierre u svom je prvom fajtu sudjelovao kad mu je bilo 7 godina. Dok su se igrali na školskom dvorištu, dotrčao je na vrh brijega i ondje ga je jedan stariji dječak udario u nos. Još je podosta udaraca slijedilo tijekom njegova odrastanja u Saint-Isidoreu, mjestu blizu Montreala sa samo 2500 stanovnika. “Maltretirali su me”, sjeća se St-Pierre, svojedobno “štreberko” kojem su glavna zabava bili šahovski turniri. “Nisam baš bio popularan.” Da bi se obranio, otac ga je naučio kyokushin karate. U tome je stekao bazu udaraca koju koristi i danas, kaže. S 15 je godina gledao Roycea Graciea, žgoljavoga brazilskog majstora jiu-jitsua, kako tuče razne divove u ranima danima UFC-a. “Zapitao sam se ‘Kako je to moguće?’ Kako netko tako sitan može pobijediti takve zvijeri?”, sjeća se St-Pierre. Danas zna odgovor. “Zato što je imao znanje. Znanje da se svaki rat dobiva svojim najjačim oružjem”, kaže. “Već sam idućeg dana počeo tražiti trenera.”
Do 2001. St-Pierre se već počeo natjecati profesionalno. Pretvorio se u majstora grapplinga. Kako bi skupio novac za treninge i studij kineziologije na lokalnom koledžu, radio je tri posla istodobno: popravak podova, odvoz smeća i kao izbacivač u klubu zvanom Fuzzy Brossard. Tijekom 2004. UFC mu je dao priliku da se bori za titulu protiv Matta Hughesa. Prilika je bila previše dobra da bi je propustio. Napustio je školovanje. I izgubio od Hughesa. Još jednom se St-Pierre popeo na vrh brda samo kako bi dobio po nosu. Netko slabija karaktera možda bi se nakon toga obeshrabrio. St-Pierre je prionuo još žešće. Dvije godine poslije opet se borio s Hughesom i porazio ga nokautom te osvojio prvenstvo. Otada St-Pierre skuplja ljude – one koji mu osobno pomažu i one čija ga filozofija inspirira. Elitni trener poučavao ga je muay thai. Boks, brazilski jujitsu, hrvanje, kondicijski trening, sportska psihologija… Mogao bi citirati pravilo 10.000 sati koje je popularizirao Malcolm Gladwell – nakon toliko sati treninga postižete uspjeh. Mogao bi čak parafrazirati i Brucea Leeja: uče nas da talent stvara prilike, pa ipak, želja je ono što stvara talent. Želja stvara talent. Ostavimo se malo sad toga koncepta. Koliko je nas dovoljno hrabro da krene za svojom strasti pod svaku cijenu, kao što je to učinio St-Pierre? Da UFC ne postoji i da se u tom sportu ne može zaraditi ni cent, tvrdi St-Pierre, još bi trenirao dvaput na dan po 90 minuta. Još bi učio udarati na nestabilnoj podlozi kako bi aktivirao skrivene mišiće i povećao svoju snagu. Proučavao bi gimnastiku i na rukama hodao preko prepreka. Sve kako bi usavršio sebe. “Ne činim to zbog slave, činim to iz ljubavi”, kaže St-Pierre. Možda to objašnjava njegovo ponašanje kada je jednom zgodom u trgovačkom centru susreo jednog od svojih zlostavljača iz djetinjstva. I jednostavno kimnuo glavom. Ne da bi uplašio lika, nego da bi ga pozdravio. I pokazao mu kako je danas daleko od stanja u kojem bi mu osveta išta značila. (Liku bez obzira na to i nije baš bilo svejedno.) “Ne ljutim se više na njega”, kaže St-Pierre. “Ne želim srce puniti bijesom.”
Sredinom prosinca 2010. blagdansko je raspoloženje bilo u punom zamahu u donjem predvorju Montreal Marriot Chateau Champlaina. Uzvanici su pristizali u skupim odijelima i sjajnim haljinama. U isto se vrijeme ondje okupljaju i neki borci UFC-a 124 koji se održava iste večeri. Scena je nadrealna: sportaši potrganih ušiju i razne gradske političke i poslovne glavešine snimaju jedni druge, nesigurni tko je opasniji. Visoko iznad graje, na 34. katu, St-Pierre sjedi u tišini. Sati prije borbe napeti su i najbolji je način da se čovjek nosi s tom napetošću taj da se pokrene. No, St-Pierre je naučio kada to treba učiniti. Krene li prerano, rasipa energiju. Mora ostati miran dok ga vode do SUV-a i prevoze do Bell centra, gdje će u backstageu još malo čekati dok potmula tutnjava publike trese zidove: G-S-P! G-S-P! G-S-P! U areni, njegov je fokus potpun. Na zid svlačionice lijepi poruku na francuskom ispisanu rukom. U prijevodu: 11. prosinca u Montrealu uništit ću Josha Koschecka i ostati svjetski prvak. Dostižan cilj. Takvu poruku St-Pierre ispisuje prije svake borbe. “Svakoga jutra kad ustanem, nalijepim tu poruku da je vidim dok perem zube”, kaže. St-Pierre počinje sa zagrijavanjem: zasuci trupa, medvjeđi hod, udarci nogom za stražnje lože, trokuti, giljotine, supermanov udarac, kombinacije udaraca, vježbe disanja s rukama na zidu, otvaranje i zatvaranje garda… Svaki je pokret precizan, efikasan. Treneri prolaze kroz plan za borbu. Spreman je. Vrijeme je da se krene. St-Pierre istrčava iz svlačionice i trči do kaveza. Borba počinje. “Pogledajte kako kontrolira ritam”, upozorava me jedan od St-Pierreovih trenera, Greg Jackson. “Ljudski mozgovi uvijek traže šprancu. Postaviti je i zatim prekinuti moćno je oružje.” Već u prvoj rundi St-Pierre nameće svoj ritam i zatim ga lomi na licu Josha Koschecka. Iznova i iznova. St-Pierreov lijevi aperkat udara poput pneumatskog čekića. Čini se da je načeo Koscheckovo lice za samo nekoliko minuta pa počinje napad na njegove noge. Sljedeće četiri runde preslika su prve, samo Koscheck djeluje još uzdrmanije i očajnije. St-Pierre kruži oko preočitih pokušaja svog protivnika da ga dohvati desnicom. Kada Koscheck krene naprijed pa ostane u raskoraku, St-Pierre se izmiče u stranu poput matadora i pogađa ga u glavu sa stražnje strane. Publika se smije u nevjerici. Koscheck možda i jest bio četverostruki prvak američke divizije I u hrvanju, no večeras djeluje poput starijeg modela borca. Zastarjelog. Homo habilis. Ne prestaje se pokušavati boriti sa St-Pierreom na nogama. Superioran u tome, St-Pierre rado pristaje. (“Nikada ne prekidaj svog neprijatelja dok čini grešku”, kazao je St-Pierre kasnije, citirajući Napoleona.) St-Pierre s lakoćom osvaja svaku rundu i ukupno zadaje 136 udaraca nasuprot Koscheckovih 30. I što nakon takve borbe, u kojoj je pred svojom publikom obranio titulu, GSP čini u svlačionici? Kotrlja se po matu s trenerom, trenira, sluša gdje je sve griješio u borbi, kako je mogao primijeniti još neke zahvate kad je imao priliku. Isto čini nakon svake borbe – uvijek trenira, uvijek uči. Želja stvara talent. “To je isto kao i u životu. Što više znanja stekneš, to više pitanja postavljaš. Što mudriji postaješ, to više shvaćaš da sve može postati moguće”, kaže St-Pierre. Promatranje evolucije u stvarnom vremenu. Megalodon nije imao šanse. ISKUŠAJTE ST-PIERREOVO ZAGRIJAVANJE ZA CIJELO TIJELO PRIJE SVOG SLJEDEĆEG TRENINGA. ZA TO ĆE VAM BITI DOVOLJNO MANJE OD 5 MINUTA. IZVODITE SVAKU VJEŽBU 60 SEKUNDI PA PRIJEĐITE NA SLJEDEĆU BEZ ODMORA.
Iskoraci u 3 smjera Izvedite iskorak naprijed, stražnji iskorak i iskorak u stranu. Ponovite drugom nogom. Nastavite tako dok ne istekne vrijeme.
Čučnjevi Izvodite klasičan čučanj s vlastitom težinom.
Sklekovi u hodu Stanite uspravno pa zatim izvedite čučanj i stavite dlanove na pod. “Hodajte” dlanovima prema naprijed sve dok vam tijelo ne bude u položaju skleka. Izvedite sklek pa “hodajte” dlanovima unatrag do položaja čučnja i uspravite se. To je jedno ponavljanje. Ponavljajte dok ne istekne vrijeme.
