Očekuje se da će EU u završnoj deklaraciji Zagrebačkog summita naglasiti da će s pet zemalja regije - Hrvatskom, BiH, SR Jugoslavijom, Makedonijom i Albanijom - razvijati odnose na individualnoj osnovi, ocjenjujući svaku zemlju pojedinačno te od njih tražiti da međusobno surađuju.
Tako bi se na neki način pomirila dva pristupa - individualni i regionalni, koji je svojedobno izazivao i još donekle izaziva strah kod pojedinih zemalja regije da će biti prisiljene na svom putu prema europskim integracijama čekati one najsporije i ići u EU u paketu.
Ministri vanjskih poslova EU-a usvojili su u travnju 1997. godine novu politiku prema jugoistočnoj Europi, tzv. regionalni pristup, koji polazi od potrebe stvaranja zone stabilnosti, sigurnosti i napretka u regiji te jačanja suradnje sa susjedima. Regionalni pristup temelji se na načelima političke i gospodarske uvjetovanosti.
Obnavljanje trgovinskih preferencijala i mogućnost korištenja sredstava iz PHARE progama, EU je uvjetovala poštivanjem nekoliko kriterija: demokratskih načela i ljudskih prava, posebice prava manjina, slobode medija, spremnosti na razvoj gospodarskih odnosa između zemalja regije i omogućavanju povratka raseljenim osobama.
EU je pomoć također uvjetovala prihvatom državljana zemalja regije koji se ilegalno nalaze u zemljama EU-a, pridržavanjem obveza koje proizlaze iz mirovnih sporazuma, uključujući i suradnju s Haškim sudom, održavanjem slobodnih izbora i potpunoj i propisnoj provedbi njihovih rezultata, provođenjem prvih faza gospodarske reforme, spremnošću za stvaranje dobrosusjedskih odnosa i suradnjom sa susjednim državama. Dvije godine kasnije, u svibnju 1999.
Europska komisija je predložila pokretanje procesa stabilizacije i pridruživanja za pet država jugoistočne Europe ili zapadnog Balkana, kako se u EU ta regija često naziva. Proces predstavlja nadogradnju regionalnog pristupa. On predviđa potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju - nove vrste ugovornih odnosa s EU, čiji je cilj stabilizacija zemalja u regiji putem njihova približavanja europskim integracijama. Ti sporazumi bit će prilagođeni okolnostima u svakoj pojedinoj zemlji, što je tzv. tailor-made pristup.
Kroz primjenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, postupno će se uspostavljati zona slobodne trgovine s EU. Ostaje nedorečeno hoće li EU tražiti od pet zemalja regije da, prije ili paralelno s tim, također postupno uspostavljaju između sebe zonu slobodne trgovine.
Donekle je slična tome CEFTA (Srednjoeuropska zona slobodne trgovine), koju su na vlastitu inicijativu 1992. pokrenule Mađarska, Poljska i tadašnja Čehoslovačka s ciljem da se što bolje i što prije pripreme za europske integracije. Kasnije su se pridružile Slovenija, zatim Bugarska i Rumunjska. Hrvatska, Makedonija, baltičke zemlje i Ukrajina također su zainteresirane za članstvo u CEFTA-i.
Makedonija je prva zemlja koja je započela i dovršila pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji će biti parafiran u Zagrebu, tijekom summita EU i zemalja jugoistočne Europe.
Isti dan Hrvatska će formalno započeti pregovore o tom sporazumu, koji bi, prema najavama hrvatske strane, trebali biti dovršeni za šest mjeseci. Ministri vanjskih poslova EU u ponedjeljak će odobriti mandat Europskoj komisiji da započne pregovore o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Hrvatskom.
Od ostale tri zemlje, Albanija se zasad najviše približila početku pregovora o Sporazumu. Europska komisija je već podnijela nadležnim tijelima EU-a studiju o izvedivosti za pregovore s Albanijom. Studija o izvedivosti je naziv za izvješće Komisije o pripravnosti pojedine zemlje za ulazak u odgovorajuće institucionalne veze s EU, a odobrava je Vijeće ministara vanjskih poslova Petnaestorice.
Za Bosnu i Hercegovinu, Europska komisija je pripremila paket mjera koje mora ispuniti kako bi stvorila uvjete za početak stvaranja institucionalnih veza s EU. Za Srbiju, koja je nedavno odškrinula vrata prema demokraciji nakon dugogodišnje izolacije Miloševićeva režima, EU trenutačno razmatra načine kako da je uključi u Proces stabilizacije i pridruživanja.
Jedan od većih problema za EU u SR Jugoslaviji jest nedefiniran odnos između federalnih partnera Srbije i Crne Gore. Tu je još i Kosovo, koje je sada faktički izdvojeno iz sastava SR Jugoslavije.
EU je i inicijator Pakta o stabilnosti, političkog dokumenta usvojenog u lipnju 1999. u Koelnu. Pakt postavlja okvir za suradnju država jugoistočne Europe, država članica EU-a, Sjedinjenih Država, Rusije, međunarodnih organizacije (NATO, UN, OESS, Vijeće Europe) te međunarodnih financijskih institucija.
Europska unija je odlučila da stabilizacijskim sporazumima prethodi asimetrična liberalizacija trgovine sa zemljama regije, kako bi im pomogla u oporavku gospodarstva. Preko 80 posto izvoza iz tih zemalja u EU oslobođeno je carina.
Hrvatska je 7. studenoga ove godine potpisala i sporazum s EU o ukidanju kvota za izvoz tekstilnih proizvoda, što je prvi dokument potpisan između Zagreba i Bruxellesa. Početkom 90-tih godina, Europa nije iskoristila prigodu da se nametne kao jedinstveni faktor u rješavanju krize u bivšoj Jugoslaviji, koja se u krvi raspala.
Desetak godina kasnije, EU nudi perspektivu zemljama nastalim na ruševinama Jugoslavije da jednog dana postanu njezinim članicama, ako ispune tražene uvjete, što vrijedi i za druge zemlje kandidate, od kojih je jedan dio već daleko odmakao u potrebnim prilagodbama. Međutim, i sama Europska unija se mora prilagoditi, reformirati svoje institucije, kako bi i nakon proširenja mogla efikasno djelovati.
