Sasvim blizu, na samom rubu Zagreba, ali ipak daleko.
Afganistanci, Sirijci, ljudi iz uglavnom tužnijih dijelova
svijeta, kojih se malo kad sjetimo, nadaju se dobrim vijestima.
Da ne čeka besposlen dok mu se možda odobri zahtjev za azil,
Hamza je odlučio uzeti škare u ruke.
"Želim ovdje raditi i možda zaraditi za stan i dobiti papire.
Međutim, mogao bi biti problem dobiti papire. Možda u budućnosti.
Sad nemam ništa. Da imam papire, radio bih ovo, ali sad nemam
ništa", kaže Hamza iz Alžira.
"Za mene je loše. Prijavio sam se za azil, ali ništa. Mislim da
ću otići na drugi kontinent. Želio bih ostati u Hrvatskoj, ali
situacija je loša i ne može se naći posao. Stanje je loše", kaže
Sherif iz Alžira.
Mnogi bi rekli kako samo otežu da što dulje žive na proračunskoj
grbači, ali Muhamed je primjer u koji bi se mogli ugledati mnogi,
ne samo ljudi iz prihvatilišta. Umjetnik u duši, ovdje je samo
dvije godine, a možemo razgovarati na hrvatskom, unatoč tome što
si kompliciranim padežima lomi jezik. Da bi bio što bolji radnik,
nema tečaja koji nije pohodio i nema posla koji nije radio.
"Naučio sam biti računovođa na računalu, naučio sam zaštitu rada,
znam voziti auto i kombi, dobro znam voziti, ali tu je jako loše.
Tamo u Europi možeš raditi bez dokumenata, nije bitno. U
Hrvatskoj je jako bitan dokument, ali nažalost ga nema. Radio sam
isto kao električar, prije i prodavač, onda i poslije sve za
lustere", priča Mohammed iz Somalije.
Htio bi da ga netko zaposli jer tako bi si mogao priuštiti
vlastiti stan. Uz njega, u bivšem hotelu Porin još stotinjak
ljudi čeka vijesti o svojoj sudbini. Prijašnjih je godina
tražitelja azila bilo mnogo više i prihvatilišta su bila
pretrpana. Sad je stanje mirnije.
"Naspram 2011., 2012. i 2013. kad se neprekidno bio porast broja
tražitelja azila, 2014. imamo 513 zahtjeva, što je upola manje
zahtjeva nego prijašnjih godina", kaže Snježana Stanić,
voditeljica prihvatilišta za tražitelje azila.
Stanovnici Dugava uglavnom nisu sretni što im se kvartom muvaju
sumnjiva lica jer neki su doista radili probleme, pljačkali i
krali. Zbog njih su i oni koji samo žele pošteno raditi, došli na
loš glas. U zemlji u kojoj se i dalje broje krvna zrnca čak i
vlastitim susjedima, tamnoputom Muslimanu koji je stigao s drugog
kraja svijeta nije lako tražiti budućnost. Ali Muhamad je ostavio
dojam osobe koja u svemu vidi samo dobro.
"Volim živjeti u Hrvatskoj. Da ne volim živjeti tu, možda kad sam
dobio dokument sam mogao otići van tražiti posao u Europskoj
uniji. Ali neću ići, tu je jako lijepo", kaže Muhammad.
Iako polijepljene slike sugeriraju drukčije, Hamza šiša zaista
dobro i za vrijeme snimanja u njegovu se improviziranom salonu
stiglo zagužvati. Kod ovih ljudi s dosada tužnim životnim
putevima pravilo je ne pitati ih previše o prošlosti.
"Oprosti, ali ne volim pričati tu priču jer to je loša priča.
Došao sam ovdje jer volim Hrvatsku. To je za mene odlična zemlja
i volim je", kaže Hamza.
Dok nam pokazuju mnoge talente koje imaju, ovi mladi ljudi govore
o onome o čemu sanjaju. Za početak, nadaju se da će naći posao.
Zapravo baš i nismo različiti jer želje u Hrvatskoj su nam gotovo
svima iste, bez obzira na to s koje strane svijeta dolazimo.
Mnogi Hrvati, osobito oni nezaposleni, maštaju o odlasku u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Za neke druge pak, naša je domovina obećana zemlja, poput azilanata smještenih u centru u zagrebačkim Dugavama. U prosjeku, samo pet posto azil će i dobiti. Je li dolazak u Hrvatsku ispunio njihova očekivanja, čemu se nadaju i o čemu maštaju, otkrili su u iskrenom razgovoru našem Dariju Todoroviću.