Ujedinjenjem Njemačke odzvonilo je mrtvačko zvono za komunistički blok Istočne Europe i istodobno dat signal za pojavu nove Njemačke na međunarodnoj sceni, Njemačke "Berlinske republike" koja, svjesna svojih naučenih nacističkih i komunističkih lekcija iz prošlosti, želi okrenuti novu stranicu svoje povijesti.
Deset godina kasnije, euforija je ustupila mjesto razočaranju te na svjetlo dana izlaze i brojne negativne strane, na primjer visoki postotak nezaposlenosti na istoku zemlje (17 posto aktivnog stanovništva) i ogromni troškovi ujedinjenja koje je podnijelo gospodarstvo zapada zemlje.
Unatoč tome Nijemci s Istoka i Zapada burno su prije deset godina proslavili ujedinjenje, proisteklo iz procesa o kojem nitko nije ni sanjao jedanaest mjeseci ranije kada je jedne hladne noći 9. listopada pao Berlinski zid. - Nikada se nisam ni usudio vjerovati da će sve ići tako brzo - priznao je Helmut Kohl koji je postao prvi kancelar ujedinjene, slobodne i demokratske Njemačke od dolaska nacista na vlast 1933. Bilo je potrebno samo 328 dana da se "država 'oslobodi' radnika i seljaka", kako se Demokratska Republika Njemačka (DRNJ) voljela prestavljati.
Režim Istočnog Berlina svoju je zemlju predstavljao kao model komunističkog bloka, a taj je isti režim uz cijenu od nekoliko stotina ubijenih u zatvorima i uzduž demarkacijske crte, uspostavio željeznu diktaturu. Većina istočnonjemačkih disidenata protivila se ujedinjenju, a njihova je težnja bila da DRNJ postane demokratska zemlja. Ali istočnonjemačko stanovništvo privukla je jaka njemačka marka, te su se doslovce bacili u zagrljaj Savezne Republike Njemačke (SRNJ).
Osnivanje reformatorske komunističke vlade pod palicom Hansa Modrowa tu ništa nije moglo promijeniti. Hladni rat, koji je trajao 43 godine, proizveo je dvije potpuno različite zemlje, a to se najbolje vidjelo u vrlo oštrom suparništvu u području sporta. Uz to, za istočnonjemačke disidente Savezna Republika Njemačka, kojom su vladali konzervativci povezani s NATO-om i za koje je Zapadni Berlin bio izlog arogantnog kapitalizma, bila je daleko od idealne zemlje.
Pod pritiskom događaja prvi slogani "Njemačka, jedan narod" pojavljivali su se redovito na demonstracijama od rujna 1989. Istočni Nijemci su na sve načine pokušavali bježati iz zemlje privučeni uvjetima za boljim životom na Zapadu.
U veljači 1990. Helmut Kohl je od Hansa Modrowa dobio pristanak za gospodarsku i monetarnu uniju, što je de facto označilo kraj suvereniteta DRNJ. Na prvim slobodnim istočnonjemačkim izborima održanim 18. ožujka iste godine pobijedila je stranka kancelara Kohla i to upravo na platformi ujedinjenja. Bivši kancelar Willy Brandt, koji se brinuo zbog gospodarske cijene ujedinjenja, ostao je po strani.
Prethodno je uz podršku SAD-a i tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha, nasuprot protivljenju Francuske i Francoisa Mitterranda te Velike Britanije i Margaret Thatcher, koji su bili zabrinuti zbog ponovnog rođenja "njemačkog naroda", Helmut Kohl dobio 16. srpnja 1990. i od posljednjeg predsjednika Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova pristanak da se sovjetske trupe povuku iz Istočne Njemačke. Ustvari, za ujedinjenje je bio potreban pristanak pobjednika iz 1945. (SAD, SSSR, Velika Britanija, Francuska). Posebice je Moskva u podijeljenoj Njemačkoj vidjela ključ svoje vlastite sigurnosti.
Aspekti vanjske politike ujedinjenja bili su uređeni sporazumom "2+4" (SRNJ, DRNJ + "četvorica") potpisanim 12. rujna iste godine u Moskvi. U nemogućnosti da upravljaju zemljom koja je bila u potpunom raspadu, istočnonjemački zastupnici konačno su 23. kolovoza 1990. izglasali raspuštanje DRNJ te su sami odredili datum ujedinjenja Istoka i Zapada Njemačke.
