Prošle su premirno i, usudio bih se reći, nedostojanstveno. U svakom slučaju, nedostojno događaja kojih se trebalo prisjetiti. Govorim o dvjema obljetnicama čiji datumi padaju na 8. i 9. svibnja.
Prva se odnosi na završetak Drugog svjetskog rata i pobjedu nad fašizmom. Bezuvjetna kapitulacija Trećeg Reicha stupila je na snagu 8. svibnja 1945. u 23.01, ali kako je u Moskvi u tom trenutku već bio 9. svibnja zemlje Istočnog bloka, i Jugoslavija, dan pobjede slavile su toga dana. Iako poraz nacizma, fašizma i njihovih "lokalnih" izvedenica predstavlja događaj univerzalnog značaja, u njegovu ostvarenju svi (europski) narodi nisu dali niti približno jednak doprinos.
U tom smislu, a s obzirom na organiziranost, masovnost, vojni značaj i podnesene žrtve, pripadnici naroda koji su sudjelovali u jugoslavenskom antifašističkom pokretu trebali bi biti posebno ponosni. Hrvatima bi 8. svibnja (1945.) trebao biti važan datum između ostalog i kao dan oslobođenja glavnoga grada Hrvatske. Naime, toga dana ujutro prvi antifašistički borci ulaze u grad koji su prethodnih dana napustili dužnosnici NDH, pripadnici HOS-a i velike skupine civila.
S njima iz Zagreba bježe i njemačke postrojbe, te pripadnici ostalih kolaboracionističkih formacija, među kojima se brojnošću ističu četnici. Premda se radilo o respektabilnoj brojci od oko 400 tisuća vojnika nikome od njih nije više bilo do otvorene borbe. Umjesto posljednje velike bitke, koja je prema očekivanjima trebala biti ujedno i najkrvavija, dogodilo se upravo suprotno. Ustaše su Zagreb 1945. napustile onako kako su u njega četiri godine ranije i ušle. Skrivećki i bez borbe. Oni koji su do jučer bili za dom spremni ljude slati u logore i ubijati na najbrutalnije načine, prelako su odustali od spremnosti da svoj dom barem pokušaju obraniti.
Pavelićeva ponuda Britancima
Da stvar bude čudnija, nekoliko dana ranije Ante Pavelić, poglavnik države koja je 1941. objavila rat zapadnim saveznicima, ponudio je istima vojnu suradnju i nastavak borbe protiv "komunista". Britanski maršal Harold Alexander, vrhovni zapovjednik za Sredozemlje, s tim je odmah upoznao svog saveznika maršala Tita davši mu nedvosmisleno do znanja da pregovori s Pavelićem ne dolaze u obzir. Niti ta odbijenica, kao ni kapitulacija Trećeg Reicha ustaše neće pokolebati u odluci da ne polože oružje već nastave s oružanim otporom bježeći prema Austriji. Tako su pripadnici jugoslavenske antifašističke vojske, za razliku od svojih saveznika širom Europe, umjesto proslave mira još tjedan dana morali ratovati, i ginuti.
Sedamdeset i peta obljetnica oslobođenja Zagreba i pobjede nad fašizmom državnim protokolom ni na koji način nije obilježena. I naravno da razlog nije koronavirus. Razlog je, sada već tridesetogodišnji, izostanak jasnog odgovora na pitanje tko je tijekom Drugog svjetskog rata bio na pobjedničkoj, a tko na gubitničkoj strani. Razlog je izostanak jasnog odgovora na pitanje trebaju li se Hrvati ponositi partizanima poput Franje Tuđmana, Janka Bobetka i Martina Špegelja, i pokloniti svim onim djevojkama i mladićima koji su poginuli u borbi protiv rasizma i genocida, ili se trebaju ponositi ustašama poput Rafaela Bobana, Jure Francetića, Maksa Luburića, i svima onima koji su upravo rasizmom i genocidom gradili svoj hrvatski patriotizam.
Druga obljetnica obilježava se svake godine 9. svibnja u znak sjećanja na početak procesa europskog ujedinjenja. Toga dana 1950. deklaracijom nazvanom po Robertu Schumanu, francuskom ministru vanjskih poslova, Francuska i Njemačka ne samo što su prekinule višestoljetno neprijateljstvo, nego su i postavile čvrste temelje jednom od najvažnijih i najplodonosnijih međudržavnih prijateljstava u svjetskoj povijesti. Svega pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata dojučerašnji neprijatelji pružili su jedni drugima ruke i zajedničkim snagama započeli projekt izgradnje mira, demokracije i blagostanja.
Ujedinjenje Europe
Upravo oni koji su stoljećima svojim imperijalizmom i nacionalizmom predstavljali glavnu opasnost po stabilnost Europe stavit će tog 9. svibnja 1950. neriješene probleme, stara suparništva i taštine u stranu i postati ključni jamci europske stabilnosti i najsnažniji pokretači europskog napretka. To naravno ne znači da je uslijedio kolektivni zaborav trauma iz prethodnih sukoba. Nisu zaboravljeni svi počinjeni zločini, kao ni činjenica da svi zločinci za svoje zločine nisu odgovarali. Ali je postignut konsenzus da će se pozitivne promjene dogoditi isključivo izgradnjom bolje budućnosti, a ne pokušajem ispravljanja loše prošlosti.
Hrvatska je već sedam godina punopravna članica Europske unije. Unatoč tome, smisao Schumanove deklaracije velikom dijelu hrvatske javnosti i dalje je nepoznat, a mnogima i neprihvatljiv. Drugim riječima, veći društveni interes i dalje izazivaju iskrivljene vizije prošlosti nego bilo kakve vizije budućnosti. Puno više energije ulažemo u održavanje starih neprijateljstava nego izgradnju novih prijateljstava. Puno lakše prozivamo druge za njihove pogreške nego što smo u stanju priznati vlastite.
Projekt europskog ujedinjenja započet 9. svibnja 1950. bez poraza fašizma 8. svibnja 1945. ne bi bio moguć. Zato je važno obilježavati oba datuma jer nas prvi podsjeća koliko je teško, uz puno žrtava, pobijediti zlo, a drugi koliko je lako, uz malo razuma, da pobijedi dobro. Naravno, važno je imati jasan stav o tome što je zlo, a što dobro. Kad oko toga postignemo konsenzus vjerojatno ćemo i mi u Hrvatskoj, ponosni na pobjedu u kojoj smo zajedno s drugima sudjelovali i Europu koju zajedno s drugima gradimo, početi obilježavati obje, ovog trenutka nepravedno zanemarene obljetnice.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
