Stravičan zločin na Pagu gdje je otac s balkona bacio svoje četvero djece, slučaj 'Daruvarac' koji je prebio 18-godišnjakinju u Zadru, očito su slučajevi koji su pokrenuli javnost da prekine šutnju.
U oba navedena slučaja, a da ne spominjemo one za koje se ni ne zna, žrtve nije zaštitio ni zakon ni oni koji trebaju postupati po slovu zakona.
Krenule su brojne inicijative da se nešto promijeni, a uvidjevši da ipak postoji netko tko im želi pomoći i zaštititi ih, o svojim mučnim iskustvima su počele progovarati i žrtve.
Priču od koje svakog normalnog podilazi jeza, ispričala nam je 26-godišnjakinja iz Zagreba. Nažalost, za nju to nije 'samo priča'. To je njezin život.
I nakon što je završila u sustavu ne svojom krivicom, kao dijete iz doma taj isti sustav je ne ostavlja na miru ni sada kada je sama majka troje djece.
Identitet 26-godišnje Zagrepčanke je poznat redakciji, ali ćemo ga zaštiti zbog nje kao žrtve, ali i zbog njezine maloljetne djece.
Ovo je njezina priča:
'20 godina sam bila dijete u sustavu socijalne skrbi. Mnogi se pitaju zašto 20 godina? Pa, evo iskreno. Dok sam bila dijete otac mi je otišao na ratište te se vratio u obitelj kao drugačiji čovjek jer smo u periodu rata izgubili jednu sestru od leukemije. Bio je vidno razočaran i promijenjen, a tada su krenule i njegove promjene prema mojoj majci i nama, djeci. Majku je od tada svakodnevno tukao šakama, rukama, nogama, vojničkim remenom… Zlostavljao ju je na sve načine. Psihički, fizički, ali i seksualno. Majka, naime, više nije htjela imati odnose s mojim ocem, a on ju je na silu vezao za krevet i silovao ju. Drogirao ju je lijekovima jer je mama psihički radi oca oboljela na živce. Kada je rodila mene nastavilo se zlostavljanje i dalje. Pred majkom i djecom je dovodio ku*ve u stan i s njima imao odnose pred nama. Zašto je majka šutjela? Vrijeme rata, neimaština, a došla je iz Srbije. Obitelj više nije htjela čuti za nju jer se udala za Hrvata i sva vrata su nam zatvorili radi naše nacionalnosti. Riječi koje joj je moj otac redovito upućivao bile su: "'Ajde ku*vo pozovi policiju! Ja ću iz zatvora izaći, ali ti iz groba nećeš nikada kao ni ova djeca."
Majka se ubila, djeca prosila, a otac silovao 11-godišnju kćer
Nakon tri godine maltretiranja majka je počinila samoubojstvo. Ne vidi izlaz jer sustav ne reagira, društvo još manje kao i okolina. Ostavlja troje djece i to troje male djece iza sebe. Gdje mi i s kim ostajemo, zapitat će se mnogi. Kod zlostavljača. Idućih godinu i pol dana mi djeca smo ta koja smo kruha bili gladni, prosili po Zagrebu da bismo imali što jesti. Sestra je odlazila kod susjeda i u dućane prositi hranu da bi nahranila mene i brata. Ja sam imala nepune četiri godine kada smo ostali bez mame radi nasilnika. Ne, nemojte kriviti moju mamu! Krivite sustav. Godinu i pol dana nakon mamine smrti otac je došao drogiran i pijan u stan. Ušao je u kupaonicu gdje je bila moja sestra i silovao vlastitu kćer koja je tada imala samo 11 godina. Nakon toga otišao kako bi nastavio piti, a sestra je skupila hrabrost i otišla sa susjedom na policiju. Policija i tadašnji Centar za socijalnu skrb su došli po nas i odveli nas u dom.
'Pokušao je silovati i mene'
No, pakao tek tada počinje. Otac je nešto kratko bio u zatvoru. Dobio je samo godinu dana, a izašao i ranije radi dobrog vladanja. Nakon zatvora, bez imalo srama i stida, redovito nas je posjećivao u domu. Centar mu nije dao zabranu pristupa niti mu oduzeo skrbništvo. Nakon kratkih odrađenih 'redovitih' susreta, odlazili smo kod oca za praznike. Kada sam imala 10 godina, a brat 14, tata je iskalio svoje probleme i probleme s alkoholom, na meni. Tukao me remenom i žaračem. Nastavilo se to zlostavljanje sve dok jedan dan nije pijan došao doma. Ja sam spavala, a isti taj tata stavio mi je ruke u gaćice i kako je on rekao 'samo ti mazim guzu'. Počela sam se buniti i plakati. Njegove riječi su bile 'ne boj se, premali je da stane u tvoju macu'. Naguravao me po kući i trgao mi majicu. Tada se s kupanja vratio moj stariji brat. Uzeo je žarač od peći i suprotstavio se ocu. Nakon toga smo otišli u policiju. U policiji smo obavili dugi razgovor koji je bio praćen mojim suzama i strahom. Presuda i zatvor? Ne, nije dobio ništa. A nikad nisam saznala zašto. Od tog dana ja više nisam ista. Iskreno postala sam druga cura, djevojka kako god želite. Psihički sam otišla skroz k vragu. Prolupala sam. Postala sam problematična. Sustav mi nije previše pomogao kao ni dom u kojem sam bila. On je bio na slobodi. I dalje je imao skrbništvo. Potpisivao bi svaki papir i tako odlučivao što će biti samnom maloljetnom. Da, onda sam pala jer nisam imala nikoga pored sebe. Niti jednog roditelja kao ni člana obitelji radi mame koja se udala za Hrvata.
'Dečko je bio divan, a onda mi je slomio ruku kada sam zatrudnjela'
Izlaz sam tražila u lošem društvu i ponekad drogama, jer drugačiji put, lakši, više nisam vidjela. Sustav me psihički slomio kao djevojku. Dugo nisam 'normalno' funkcionirala što će mnogi osuditi. Tražila sam izlaz i mislila sam da sam ga našla. Naime, kada mi je bilo 18 godina pronašla sam dečka koji je i otac mog starijeg sina. Dugo je prema meni bio dobar. Sve dok nisam ostala trudna.
Tada počinje pakao s njim i njegovom majkom koja mu je bila zaštitnica. Kreću prijetnje i molbe da pobacim dijete. Opet počinje zlostavljanje i narušavanje psihičkog zdravlja. Počeo me udarati, prvo u kući svoje majke. Jednom je digao i nož na mene kada je pijan došao kući. Majka koja ga je zanemarivala i zbog koje je prosio, tad mu je odlučila biti podrška. Od tog dana me je tukao gdje je stigao- u kući, parku, na ulici.... Ljudi su gledali i šutjeli. Ruku mi je slomio kada sam bila trudna. Došla sam na hitnu jer nisam imala nikoga kao dijete doma i lagala sam da sam pala dok sam trčala na tramvaj. Bojala sam se same sebe i svoje budućnosti. Dijete i ja završili smo u sustavu. On me i dalje ponižavao jer nije htio dijete. Dijete je ostalo jedno vrijeme u sustavu, ali ne zato šta sam ja zlostavljač nego zato šta nisam imala sa 18 godina iz sustava, kamo krenuti. Bila sam sama bez ikoga i ičije podrške s tek završenom srednjom školom. Morala sam dijete ostaviti u sustavu. Svi su me radi toga prozivali da sam loša majka.
'U Centru su krivili mene jer sam dijete iz doma, a ne njega nasilnika jer je imao roditelje i krov nad glavom'
Ne, nisam dijete namjeravala ostaviti već sam morala privremeno jer nisam imala nikoga, a sustav i centar štitili su oca koji je bio i kažnjavan. U centru su krivili mene. Da, mene dijete doma, a ne njega jer ima roditelje i krov nad glavom. Mislila sam da ću propasti. Uvukla sam se u loše društvo, a centar je radio sve da mi oduzme dijete. Jer je surova realnost bila: jedna plaća, platiš stanarinu i nemaš za hranu. Ne, nisam dijete ni tukla ni zlostavljala, a zlostavljaču je socijalna čuvala leđa i štitila ga čak i na sudu. Drugi put kad sam rodila, centar je činio sve da mi oduzme djecu. A zašto? 'Ne može ona to. Ona je dijete doma. Dijete koje nema nikoga.' Nisu uspjeli, a tražili su i najmanju grešku i to svaki dan. Zahvaljujući tetama u domu i sadašnjem suprugu koji je isto dijete doma, i to zlostavljano i pretučeno koje je samo pobjeglo u sustav, centar je prestao s maltretiranjima. I dalje se borimo protiv sustava. Sada imamo i podršku pojedinaca iz domova i na tome smo im zahvalni. Imamo i psihički podršku. Da, idemo uz djecu psihijatru i na savjetovanja. Ne zato šta smo loši roditelji nego zato što to sami želimo jer je prošlost zbog sustava na nama ostavila duboke rane.'
