Suvremena psihologija pronašla je saveznika u virtualnom prostoru chat soba u kojima i oni nejnekomunikativniji progovaraju, ovog puta o osjećaju srama.
Najčešće izjave vrte se oko osjećaja nelagode u društvu, osjećaja panike u gužvama, te nelagodi da se izlazi sam. Odluka da se u tom slučaju ostane kod kuće slijedi kao reakcija na strah od izlaganja, moguće povrede osjećaja, ismijavanja ili osude drugih.
Ekstremna stanja sramežljivosti koja su 1980. godine prepoznata i tretiraju se kao psihički poremećaji, tek prije dvije godine postali su važna tema u Americi i to nakon odluke US Food and Drug Administration da se na tržište pusti Paxil, prvi lijek protiv sramežljivosti.
Farmaceutski div SmithKline, koji je lansirao ovaj lijek za socijalno fobične ljude, cijelu svoju promotivnu kampanju usmjerio je na moto "zamislite kako je biti alergičan na ljude". Međutim, iza ovog, većini prepoznatljivog osjećaja, ustvari stoji zamršeni psihološki sklop osjećaja srama koji se u svojim pojačanim manifestacijama dijagnosticira kao tjeskobni socijalni poremećaj, odnosno socijalna fobija.
Danas začuđujuće veliki broj ljudi pati od osjećaja srama i bar ga je jednom osjetio u različitim fazama života ili različitim situacijama.
Kako prepoznati jeste li bolno stidljivi ili socijalno fobični? Postoji li način kako se nositi s tim osjećajem?
Prema studiji National Comorbidity iz 1998. godine, kojeg je vodio Ronald Kessler s Harvard Medical School, više od 13% Amerikanaca iskusilo je simptome socijalne fobije u nekom peridu svog života, a navedeni poremećaj zauzima treće mjesto na listi mentalnih poremećaja američke nacije, nakon depresije i alkoholizma. Dok jedni pozdravljaju osvješćivanje problema, neki od stručnjaka smatraju da neke oblike sramežljivosti ne bi trebali klinički prozivati.
Lynn Henderson, koja vodi Kliniku sramežljivosti u Kaliforniji, i Philip Zimbardo, psiholog sa Stanforda, smatraju da lijekovi koji se promoviraju kao "magične pilule koje liječe sramežljivost" nisu manje ozbiljan problem od neadekvatnih komunikacijskih sposobnosti.
Kao i svaka osobna karakteristika, sramežljivost se pojavljuje u spektru pojavnosti, od osjaćaja neugode na zabavama do nemogućnosti izlaska iz kuće.
Za dijagnosticiranje stupnja tjeskobe i sramežljivosti, najčešće se koristi široko primjenjivani upitnik od 17 pitanja koje je razvio dr. Jonathan Davidson, profesor psihijatrije na Duke University Medical Center u svom Anexity and Traumatic Stress Program.
Mini verzija testa sa samo tri pitanja može vrlo precizno, čak sa 93% točnosti dijagnosticirati socijalnu fobiju. Pitanja su:
Izbjegavate li zbog straha ili sramežljivosti raditi stvari ili razgovarati s ljudima? Izbjegavate li aktivnosti u kojima ste u centru pažnje? Je li biti sramežljiv ili izgledati glupo najveći strah koji imate?
Ukoliko je odgovor na bar dva pitanja pozitivan, vjerovatno ste socijalno fobični, a ukoliko se zbog tih strahova skrivate kod kuće ili izbjegavate kontakte sa svima osim s vašim najbližim prijateljima, ozbiljno razmislite o psihološkoj konzultaciji.
Naime, socijalna fobija ukoliko se ne tretira, može voditi u ozbiljne probleme i stoga je vrlo važno identificirati to stanje. Istraživanja potvrđuju da skoro šest, od deset socijalno fobičnih osoba, su ujedno i klinički depresivne osobe.
U tretiranju i liječenju ovog stanja, postoje različite metode, a studija objavljena 1998. godine u Journal of the American Medical Association, pokazuje da se u 55% slučajeva kod pacjenata koji uzimaju Paxil stanje poboljšalo već nakon 11 tjedana. Klinička iskustva psihijatara također potvrđuju dobre rezultate kod korištenja sličnih lijekova, poput Serozonea, Effexora i Zolofta.
Međutim Paxil, ili bilo koji sličan lijek, neće preokrenuti normalno sramežljivu osobu u socijalnog "leptira". Lijekovi su samo jedan od pristupa. Psihoterapija također može pomoći. Grupna okupljanja i programi osmišljeni tako da sudionike nauče kako negativne misli zamijeniti pozitivnima vrlo su korisni. U biheviorističkim terapijskim sesijama pacjente se, posebnim vježbama, stavlja u poziciju suočavanja s vlastitim strahovima, kako bi ih osvjestili i savladali.
Sve veći broj sociofobičnih eksperata ističe važnost i korisnost virtualnog prostora, a chat sobe smatra dobrim načinom komuniciranja problema.
