ČEŠKI TURIST
Boraveći ovog ljeta na Jadranu, nisam mogao ne primijetiti posprdne primjedbe i komentare na račun turista koji dolaze iz zemalja bivšega Istočnog bloka. Česi, Slovaci, Mađari i drugi, često se svrstavaju u turiste druge kategorije. Zbog čega? Zašto? Zar zbog toga što neki od njih donose sobom jeftiniju hranu ili konzerve piva iz svojih domovina? Zato što ne troše dovoljno, prema mjerilima lokalnih ugostitelja? Ili možda zbog toga sto su te zemlje, samo prije desetak godina još bile daleko iza Hrvatske, a danas su u mnogo čemu ispred. Uzimam primjer Crikvenice jer je najbolje poznam, ali to može biti bilo koje drugo mjesto na Jadranu. Zamislite da dođete s toliko novaca da si možete priuštiti bas sve što poželite. Počnimo s hotelima. Na cijeloj našoj jadranskoj obali ne postoji niti jedan hotel koji bi prema nekim svjetskim standardima zaslužio pet zvjezdica. Kada već želimo privući bogate turiste, što im možemo ponuditi? Ružne zgradurine neo-komunističke arhitekture betonskog smjera na kojima piše “HOTEL”. Loše sobe, neke “preuređene” samo premazom “prve ruke” boje, namještaj u raspadanju i uglavnom neljubazno hotelsko osoblje. Čast iznimkama koje se na cijeloj dužini obale mogu nabrojati na prste jedne ruke. Izvan hotela, u toj famoznoj vanpansionskoj potrošnji ponuda je nikakva. U Crikvenici, na primjer, nemate gdje potrošiti novac. Jedina mogućnost su osrednji, preskupi restorani i poneki izlet. Shopping je još uvijek na nivou socijalističke ponude od prije desetak godina. Uđete li u glavnu robnu kuću, osjećat ćete se kao da je stalo vrijeme. Ponuda roba i uređenje trgovine podsjeća na kasne sedamdesete, kada nije bilo ničega. Okolni kiosci nude suvenire, krpe i slične drangulije uglavnom Made in China. Gospodo, mi ne znamo turistima uzeti novac. U ovom tekstu ne želim iznositi usporedbe s nekom od razvijenih turističkih velesila jer to je bespredmetno. Na sav glas, svi govore da imamo najljepše more. To nije dovoljno. Ideja provođenja godišnjeg odmora pržeći se na suncu i nakon toga opijanja i prežderavanja u kakvom preskupom restoranu, sve je što možemo ponuditi. Desetak godina smo bili pogođeni izostankom većeg broja turista. U tom periodu promijenili su se mnogi ukusi, stvari i navike potencijalnih posjetitelja naše zemlje. Turistička ponuda u Evropi, a pogotovo u dalekim zemljama Azije, otišla je mnogo dalje. Kod nas, zbog objektivnih razloga rata, ali i zbog mnogih subjektivnih, ponuda je ostala zamrznuta u vremenu. Nisu najveći problem visoke cijene, pa ni PDV; problem je loša ponuda i niski nivo usluga. Uzmimo primjer Riminija, s druge strane Jadrana. Muljevite plaže, nečisto more, a sezona traje mjesecima duže. No, gastronomska ponuda, noćni klubovi, diskoteke, dobri hoteli, to je ono što privlači turiste. Ljudi su na odmoru željni zabave, a ne samo kupanja u moru. U našim turističkim agencijama koje se bave dalekim putovanjima, poput Jumbo Toursa, ovog su se ljeta mogle vidjeti ponude atraktivnih putovanja u Aziju. Dva tjedna puta i boravka na Baliju koštalo je već od 8000 kuna. Ako nemate vikendicu ili rodbinu na moru, pa morate uzeti sobu u “dobrom” hotelu, potrošit ćete upravo toliko. O cijenama van hotela da i ne govorim; naime tamo je mnogo jeftinije. Ponuda izleta je takva da možete svaki dan negdje vidjeti nešto novo, samo ako to poželite. Neki od izleta nisu vrijedni potrošenog vremena i novca, ali oni postoje i ljudi to plaćaju. Nemojte misliti da su neki od poznatih nacionalnih parkova u svijetu, poput Yosemiti u Kaliforniji mnogo ljepši od, recimo, Gorskog kotara ili Like. Ne, oni su samo bolje marketinški obrađeni. Tamo postoji izgrađena turistička infrastruktura i rezultat je da ljudi iz cijelog svijeta potroše ogromne sume novaca da bi baš tamo došli.
Godinama je najveći hit među srednjoškolcima, odlazak na maturalno putovanje u Lloret del Mar. Zbog provoda. Smješteni u zgradama nalik silosima, osrednje plaže, ali život koji počinje noću glavni je magnet. To znaju i drugi, i to mnogo bolje od nas. U Španjolsku, Italiju ili Aziju ide se na provod i dobru zeku. Kod nas stranci dolaze na lijepo more, unaprijed znajući da će se dobro naspavati. Upravo zbog toga je struktura gostiju baš takva, kakva je. Uzimati hranu iz prtljažnika Mađara koji dolaze k nama bilo bi na ivici skandala. Ne zaboravite desetke tisuća skijaša koji iz Hrvatske odlaze svake zime na skijanje u Italiju i Austriju. Osim skijaške opreme, nose lonce unaprijed skuhane mamine sarme, demižone “domaćeg” vina, pršute, kobasice, često i Jamničku jer je “bolja” za gemište. Kako bi se oni osjećali da im austrijski carinik baci sve to? Rekli bi, oni nas mrze, jer nas svi mrze. U čemu je razlika? Nema je, možemo biti sretni da nam dolaze takvi turisti. Oni ne zauzimaju mjesta “boljim” turistima, jer takvi zaobilaze Hrvatsku. Nedavno sam čuo od nekog prijatelja kako su se u Pragu, u jednom restoranu, ponašali s omalovažavanjem prema njemu i društvu kad su shvatili da su Hrvati. Na pitanje zašto je to tako, jer je uvijek prije bilo obrnuto, rekli su mu da su se upravo vratili s odmora iz Hrvatske i upitali zašto očekuju bolji tretman kad je njima bilo isto tako kod nas. Neki naši ljudi koji se bave “turizmom” na Jadranu bili bi najsretniji da im turisti pošalju očekivani novac na početku turističke sezone, s tim da se oni sami ni ne pojave. Filozofija prema kojoj se u dva mjeseca može zaraditi za cijelu godinu, više ne prolazi. Konkurencija u svijetu je prevelika.
