Oni odrasli u obitelji Jehovinih svjedoka imali su dramatično drugačije djetinjstvo. Osim što im vjera zabranjuje niz stvar, od učenja o evoluciji do transfuzije krvi i sudjelovanja u izborima, sektaška pravila im zabranjuju i proslave rođendana pa čak i Božića. Od malena ih izoliraju od vanjskog svijeta, a ako se odluče napustiti zajednicu svi vjernici im okreću leđa.
Zato je osnovan niz građanskih organizacija koje pomažu onima koji skupe hrabrosti i napuste Jehovine svjedoke. Njemačka udruga za pomoć žrtvama Jehovinih svjedoka,. JW Opfer Hilfe, prošlog je petka na berlinskom Alexanderplatzu obilježila „međunarodni dan sjećanja na kulu stražaru“. Na taj dan 1931. sekta je reformirana i poprimila današnji prilično stroži oblik
'Djeci unište dušu'
A koliko je ta vjerska zajednica rigorozna najbolje zna Gulia Silberger, jedna od osnivačica udruge, koja je odrasla unutar Jehovinih svjedoka.
Članove se neprestano emotivno zlostavlja, a ističe kako najgore prolaze djeca i njihove traume ih često progone ostatak života.
„Djeci unište dušu – odgojena su u neprestanom strahu i nasilju i stalnom im usađuju smrtni strah od Armagedona i kraja svijeta kojeg jedino oni vjerni Jehovi mogu preživjeti. To je strašan strah, a kod onih koji s time odrastaju često izaziva i mentalne poremećaje“, rekla je Silberger za Sputnik.
„Želim to zaustaviti i želim da ljudi shvate koliko je ta organizacija opasna. To nisu neku nedužni ljudi koji propovjedaju ljubav, to je hladnokrvo, gotovo fašističko društvo koje uništava svoje članove“, oštra je Silberber.
Smatra i kako Jehovini svjedoci krše njemački ustav, ponajprije članak koji propisuje zaštitu braka i obitelji. Kao primjer navodi kako da čak i djeca trpe ako ih se izbaci iz sekte jer nitko od njihove rodbine više ne smije s njima razgovarati.
Kriminal se rijetko prijavi vlastima
Ističe i kako imaju paralelni pravni sustav.
"Kad se počini neki zločin, rijetko se slučaj preda vlastima, nego se time bavi skupština sekte, koristeći svoje, prilično stroge zakone. Primjerice, slijede pravilo dva svjedoka – tako da ako nemate dva svjedoka ne možete ni prijaviti da se išta dogodilo. Takve stvari su nedopustive u demokratskom društvu“, ističe Silberger.
I Sophie Jones je otišla od Jehovinih svjedoka. Rodila se u obitelji pripadnika te joj zato ništa nije bilo neobično. Jednostavno nije znala za drugačije. Nije znala da ostali ljudi slave rođendane i Božić, a nije joj bilo neobično ni to što „još od kolijevke morala sudjelovati u neprestanim bogoslužjima i molitvama“. No, kako je postajala starija, tako joj je postajalo očitije koliko je izolirana.
„Naravno, osoba bi trebala komunicirati prvenstveno s drugima unutar zajednice jer bi vas svi drugi mogli odvratiti od vjere. Zato je djetetu Jehovinih svjedoka prilično teško naći normalne prijatelje“, ističe.
Vremenom shvaćaš da si čudan
„Kad malo odrasteš, shvatiš da si nekako drugačiji; shvatiš da si čudan i ne radiš ono što rade normalna djeca. Nemaš pojma o čemu pričaju i ne gledaš iste emisije. Ti ideš na službu. Izgledaš drugačije i ponašaš se drugačije. Osjećaš se posramljeno i to je normalno. Naravno da ti govore kako bi trebala biti ponosna na svoju vjeru i da si odabrana od Boga. Ali u isto vrijeme, zapravo se osjećaš kao čudak“, prisjeća se Jones.
Dodaje kako postoje i liberalniji Jehovini svjedoci, ali njena majka je bila jedna od onih rigoroznijih. Za Jones, prekretnica je bila kada je njen otac izbačen iz zajednice te joj je zabranjen bilo kakav kontakt s njim. Imala je tek 13 godina.
„Nisam se mogla nositi s time. Zaista sam patila jer nisam mogla komunicirati. Ne smiješ ga ni pozdraviti, nema veze je li ti član obitelji ili ne. Shvatila sam da sam duboko nesretna i pitala sam se zašto patim. Kako može Bogu biti milo da sam odvojena od obitelji. To mi nije imalo smisla i čim sam navršila 18 izašla sam iz sekte i potražila oca te druge izbačene članove zajednice“, kaže.
No njen izlazak je potrajao. Broj onih koji se vraćaju u okrilje sekte je velik prije svega jer vjernici nemaju nikakvih poznanstava u vanjskom svijetu na koja bi se mogli osloniti. Zato je Jones prvo napravila popis svih ljudi koje će izgubiti u životu i svih onih koje će ponovo dobiti.
Ljudi ne vjeruju da takva srednjevjekovna praksa još postoji
„Kad sam shvatila da sam spremna, otišla sam na posljednje bogoslužje. Nekim ljudima sam rekla da me više nikada neće vidjeti i otišla. Primijenila sam broj i našla novi posao. Ispalo je prilično dobro. Osjećam se kao da sam dobila novi život. Mogu biti tko hoću, raditi što želim, biti prijatelj s kime želim“, zaključuje.
Jedan od aktivista udruge ističe kako im je glavni cilj pomoći ljudima poput Jones koji bi željeli napustiti sektu ali nemaju kamo.
„Jako često, autsajderi ne mogu vjerovati da takva srednjevjekovna praksa postoji danas, usred europske metropole“, istoče Stefan Barnikov te se zgraža nad time što su Jehovini svjedoci priznati kao javna organizacija u cijeloj Njemačkoj te zato mogu propovijedati u svim saveznim država.
„Ja kao vlasnik privatnog posjeda ih uvijek mogu otjerati, ali oni mogu propovijedati“, kaže. Upozorava i na jedan paradoks.
„Morate shvatiti da vam Jehovini svjedoci ne žele ništa nažao učiniti; oni vas samo žele 'spasiti'. Načelno, oni vode brigu o vašoj dobrobiti, ali u tome nema baš ničega dobroga“, zaključuje.
