O rukometašima "Metkovic Jamba" pišem iz principa. Ne
samo da su sve češći susreti sportskog direktora
"Dinama" Velimira Zajeca i esdepeovog prvaka Milana
Bandića zanimljiviji od rukometa na Neretvi... Publika
bi, vjerojatno, radije čitala i o nekakvom
televizijskom novinaru iz zapadne Europe kojem
snimatelj unajmljen u Zagrebu objašnjava krug
promjena "Dinama" u "HASK Gradanski", "Croatiju" i
povratak svetosti, ali neće ići. Najveći sportski
uspjeh ove godine postigli su Metkovci, a da sve bude
zgodnije njihovo ostvarenje nije jedini razlog zbog
kojega im prostor ustupam gotovo dva tjedna po
trijumfu. Nisu, naime, zaslužni samo oni.
Priča o regionalnoj euforiji bliskoj ekstazi počinje u
trenutku kad glavni sponzor, Stipo Gabrić Jambo,
shvaća da nije dovoljno bogat da bi imao vrhunski
nogometni klub, pa oko milijun njemačkih maraka
preusmjerava u rukomet. S obzirom na to da su Metkovci
- Patrik Ćavar, Slavko Goluža, Ivica Obrvan, Davor
Dominiković... - dosad uglavnom proslavljali "Badel
1862. Zagreb" malo je čudno da se nitko i prije nije
sjetio pogurati njihovo umijeće u slavu doline, no da
ne cjepidlačim... Jambo je odlučio lovu dati
rukometašima, doveo je natrag Golužu, nakon
prepucavanja sa "zagrebašima" i Dominikovića,
igrač-trener Obrvan vratio se još ranije, ali uvjeti
za trijumf još nisu bili kompletirani.
"Metkovic Jambo" morao je, nažalost, biti drugi u
državi. Nažalost, a zapravo nasreću, jer je gubitkom
nacionalne krune dospio u Kup Europskog rukometnog
saveza (EHF). Nimalo ne obezvrjedujući njihov uspjeh,
ruku na srce i najveći doseg nacionalnog sporta u ovoj
godini, činjenica je da Metkovci u Kupu prvaka ne bi
otišli do kraja. Možda je njihova najveća sreća što ni
ove godine nisu osvojili niti Prvenstvo ni Kup Hrvatske.
Razvoj kluba tako je obogaćen zanimanjem publike za njihovo skorašnje natjecanje s klubom "Badel 1862. Zagreb", a izgledi za obranu europskog pokala bit će u najmanju ruku manji.
Ovo, na koncu, otvara novo pitanje. Sjećam se
košarkaškog kluba "Olimpija" iz Ljubljane, koji je na
samom početku devedesetih, iako prvak, odustao od Lige
prvaka i prijavio se u Europski kup, najslabije
kontinentalno natjecanje i - osvojio ga. Radosti
nacije koja se nikad nije zvala košarkaškom nije bilo
kraja. S jedne strane, dakle, imamo odluku Janeza da
umjesto zadnji u gradu budu prvi na selu, s druge
stjecaj nesretno-sretnih okolnosti koji je Metkovce
učinio drugima u Hrvatskoj, ali osvajačima europskog
trofeja. Poznavajući mentalitet cijele zemlje, okladio
bih se da bi se svi složili da više radosti donosi
osvajanje Kupa EHF-a nego finale ili polufinale Kupa
prvaka.
I onda sam otvorio novine i pročitao da splitski
"Brodomerkur" dovodi ni manje ni više nego Nenada
Kljaića. Frajerčinu inače fakinske momčadi često su
zaobilazili hvalospjevi, a ja, pak, nikako ne mogu
zaboraviti kako je u finalu Kupa prvaka protiv
"Wallaua" u zadnjim sekundama zagradio dva Nijemca i
omogućio Pucu otvoreni šut za vječnost, kao ni - evo i
Kljaiću glavne medijske role - Nenadov odlučujući gol u
finalu Olimpijskih igara. Poslije se šeret nije ni
posebno radovao. Lijeno se odvukao na polovicu
hrvatske reprezentacije...
Eto ga, liga je imala "Badel 1862. Zagreb", od ove
godine "Metković Jambo", a sad se u utrku uključio i
"Brodomerkur"... Lud tko iduće sezone ne bude gledao
rukomet.
