Kako je živjeti i raditi u Njemačkoj, i to u različitim gradovima, otkrivaju Hrvat, Bosanac i Srbin
U srednjoj Europi smjestila se Njemačka, država koja je za brojne stanovnike balkanske regije predstavljala meku u koju se ide "trbuhom za kruhom". Moglo bi se u šali reći da Hrvati još od stoljeća sedmog odlaze put Njemačke zbog boljih poslovnih i životnih prilika, a otkako je 2013. godine Hrvatska postala članica Europske unije, navala "naših" ljudi tamo je samo veća. Neki su u Njemačku otišli tek unazad nekoliko godina, baš kao i 44-godišnji Splićanin Željko Basta.
Splićanin se odlično uklopio u minhenski način života
On je u jednu od najrazvijenijih država svijeta otišao još 2011. godine, no 2013., ulaskom Lijepe naše u EU, stvari su za njega postale lakše. Barem što se posla u Njemačkoj tiče. Kako kaže, u Njemačku se preselio jer mu je "pukao film u Hrvatskoj" pa je sreću potražio u Münchenu. Nakon Berlina i Hamburga, München je treći najveći grad u Njemačkoj te je jedno od najvažnijih gospodarskih, kulturnih i prometnih središta države. U Münchenu živi gotovo milijun i pol stanovnika.
Osim Željka, svoju priču o životu u Njemačkoj ispričali su nam i Muris Šetkić iz BiH te Miloš Maksimović iz Srbije.
'Njemačka me pozitivno iznenadila jer tu čovjek može dostojanstveno živjeti od svog rada'
Željko je u Njemačku otišao s poznanicima. U Münchenu ovaj 44-godišnjak radi u struci kao elektrotehničar jer je njegova svjedodžba iz Elektrotehničke škole Split nostrificirana pa mu je rad u tom području omogućen. Na početku je radio u tvrtki Deutsche Bahn gdje mu je početna plaća bila 2000 eura. Kaže kako nije upoznat s plaćama elektrotehničara u Hrvatskoj pa ih ne može usporediti s onima u Njemačkoj, no ono što sa sigurnošću zna jest da će se u Hrvatsku vratiti tek kada bude u mirovini.
Željko u Njemačkoj radi u struci kao elektrotehničar
Kišne ulice u Münchenu
Splićanin nam je pokazao i kako je izgledao njegov posjet zloglasnom logoru Dachau
"U Njemačkoj me pomalo sve pozitivno iznenadilo. Prije svega mi se sviđa to što je sređena država, gdje čovjek može dostojanstveno živjeti od svog rada", komentira Splićanin.
'U Njemačkoj mi se ne sviđa samo jedna stvar, a ono što ovu državu posebno razlikuje od Hrvatske jest rad institucija, malo korupcije i uhljebništva'
Odgovarajući na pitanje što mu se najviše sviđa u Njemačkoj, Željko govori da mu je tamo drag stil života općenito kao i struktura te organizacija života. Ipak, postoji nešto i što mu se ne sviđa, a to su cijene nekretnina u Njemačkoj, osobito u Münchenu.
"Cijena nekretnina ovdje je jedna od mana Münchena. Mislim da su London i München najskuplji gradovi po tom pitanju u Europi, ako ne i u cijelom svijetu. Ono što se tu posebno razlikuje od Hrvatske jest rad institucija te manjak korupcije i uhljebništva što se u Hrvatskoj može svakodnevno sresti i to na svakom koraku", kaže Željko.
Kaže da je zadovoljan poslom u Njemačkoj i da se osjeća prihvaćeno. Kada je riječ o praćenju događaja u Hrvatskoj, 44-godišnjak kaže da prati zbivanja i da "ne može vjerovati što čita". Dodaje da je u šest godina u Njemačkoj zaradio mirovinu u iznosu od 448 eura, što je iznos veći od 3300 kuna. Ovog Splićanina inače zanima fotografija pa se time bavi iz hobija i zato nam je poslao hrpu fotografija koje stvaraju dojam kao da smo i sami prošetali minhenskim ulicama. Za kraj, Željko mladima savjetuje da što prije nauče njemački jezik jer, prema njegovim riječima, Njemačka nudi sve što čovjeku treba.
Život Sarajlije u njemačkom Haaru
Muris Šetkić iz Sarajeva ima 29 godina, a u Njemačku se preselio u travnju 2019. godine, što znači da je više od pola godine tamo. Kako nam priča, trenutačno živi u Haaru, simpatičnom gradiću u kojem se nalazi psihijatrijski kompleks u kojem je na obuci za zdravstvenog njegovatelja. Grad je udaljen svega 15-ak minuta vožnje javnim prijevozom od Münchena. Ovaj mladić nam objašnjava da se u Njemačku preselio trbuhom za kruhom, baš kao i mnogi mladi ljudi s područja BiH.
Muris je trenutno na obuci za zdravstvenog njegovatelja u Njemačkoj
Međutim, osim boljeg posla i financijskog stanja, njegovu odlasku iz BiH pridonijeli su i "nacionalistički mentalitet" i ratnohuškačka retorika koja ni toliko godina nakon rata nije splasnula u njegovoj državi. Mladić nam kaže da mu se ponekad čini da je ta retorika ekstremnija nego što je bila početkom 90-ih godina, no ističe da je "sve dobro dok ostaje na priči". U Njemačku je došao preko poznanika iz Sarajeva koji su prije radili za tvrtku u kojoj i on sada radi.
'Ovdje ljudi nisu opterećeni glupostima kao kod nas i žive slobodno'
Muris je po zanimanju prvostupnik arheologije koju je završio na sarajevskom Filozofskom fakultetu te u Njemačkoj ne radi u struci. Sada se u Njemačkoj stručno osposobljava za posao koji je dobro plaćen. Za posao njegovatelja Muris kaže da mu je to kao vid garancije da ne bude "propala egzistencija u kapitalističkom smislu". Smatra da bi mu to bila realna opcija da je ostao u BiH. Kada je riječ o plaći u zanimanju za koje se trenutačno osposobljava, kaže da se to ne može uopće usporediti s plaćom za isto zanimanje u BiH.
Muris sa svojom ekipom iz bolnice na praksi
"Prema nekim informacijama koje imam od prijatelja, u Sarajevu, u nekim boljim medicinskim ustanovama, plaća medicinske sestre je i do 800 eura. To možda na prvu i nije loše za uvjete u BiH, ali opet je neusporedivo s onim što se ovdje nudi za isti posao. Mogu pričati o firmi u kojoj trenutačno obavljam obuku, dakle psihijatrija je u pitanju, a tu je početna plaća, barem očekivani minimum 2000 eura. No, kod nekih se penje i iznad 3000 eura na ruke, ovisno o odjelu i kompetencijama radnika. Ovdje je odlično živjeti jer ljudi žive život i ne 'pale' se na debilizam. Gotovo cijeli život imao sam kontakt sa zemljama njemačkog govornog područja, čak mi je i djevojka Njemica, dakle za mene nema nekih razlika, osim u 'mindsetu'. Nisu opterećeni glupostima kao mi, ljudi žive, troše, planiraju vikende, odmore, a razlika je u tome što za njih patriotizam znači da se intelektualno, ekonomski i tehnološki razvijaju. Slabo ćeš vidjeti da veličaju neke nacionalne bitke iz prošlosti, bildaju i tetoviraju svetinje, a ako netko to i radi, onda ga doživljavaju kao zadnjeg neandertalca. Što se tiče povratka u BiH, to ne dolazi u obzir. Što ću tamo? Da mi sutra potomke truju glupostima. Ne, hvala!", govori nam 29-godišnji Sarajlija.
'U BiH se ljudi iz dosade bave tuđim životima'
"Ono što mi se posebno sviđa u Njemačkoj su red i disciplina, mentalitet, perspektiva, ali i to što ljudi gledaju svoja posla. Ljubazni su i ugodni, nema puno gluposti, možete se družiti, popiti piće, razmijeniti mišljenja, ali na kraju dana svatko ima svoj život. Kod nas je to malo drugačije, ljudi se previše zanimaju za tuđe živote, valjda zbog dosade i nedostatka obveza, tko će znati. Trenutačno nema puno toga što mi se ne sviđa, to je možda i jer sam ogorčen stanjem na području bivše Juge, pa možda da me za par godina pitate, kad me nostalgija stigne", šali se Muris.
Muris se u Njemačkoj osjeća dobro i ne planira se vratiti u BiH
Muris je za sada zadovoljan poslom i životom u Haaru te se nada da će to tako i ostati. Do sada, kaže, nije doživio ni jednu neugodnu situaciju. Navodi da čak "došljaci" pokazuju nedostatak simpatije prema domaćinu i stekao je dojam da se "balkanske pridošlice" vole držati među svojima i "prsiti se". "Ovdje kao 'Jugo frakcija' važimo za opasne i dominatne ljude itd. pa i koristimo često tu reputaciju, nekako nam paše. To ti je ono, možeš seljaka izbaciti iz sela, ali ne možeš selo iz njega", komentira Muris u šali.
Kada je riječ o zbivanjima u njegovoj rodnoj BiH, kaže da ne prati što se događa te da tu i tamo koja vijest dođe do njega kada se čuje sa svojom obitelji. Jednostavno se ne želi, tvrdi, opterećivati idiotizmima jer je zbog toga i otišao.
Miloš je s dobrog posla u Beogradu ipak otišao u Njemačku
U njemačkom gradu Fuldi, nedaleko od Frankfurta, živi 33-godišnji Miloš Maksimović iz malog srpskog sela Glogonja, nedaleko od Beograda. Kako nam je ispričao, on je upisao Srednju tehničku školu u Beogradu smjer telekomunikacija. Kaže da je imao sreće prilikom odabira srednje škole jer je njegovo zanimanje uvijek išlo uzlaznom putanjom i zato je mogao i napredovati na poslu. U tom području telekomunikacija se i zaposlio u jednoj beogradskoj tvrtki. Premda je firma bila stabilna i njegova zarada veća od prosječne plaće u Srbiji, ipak je odlučio napustiti život tamo i odseliti se u Njemačku. Tamo je od 2016. godine.
Miloš je sa suprugom otišao živjeti u Njemačku
Kako nam 33-godišnjak kaže, Fulda je postala dom brojnim Balkancima
"Kada god bih se u razgovoru sa suprugom osvrnuo na stanje u državi i na ono što se događa, zaključak je bio jedan: ne želimo da naša buduća djeca žive u sivilu ove svakodnevice i da njima, kao i nama, preobučeni radikali kroje budućnost. Dakle, pod navalom azilanata, Njemačka čini pogrešku u koracima (ili ne?) i proglašava zapadni Balkan sigurnim teritorijem. To je omogućilo nama iz Srbije i BiH da samo s putovnicom i ugovorom s bilo kojom njemačkom firmom dođemo u Njemačku. Novosadska tvrtka Južna Bačka bila je posrednik između mene i tvrtke R+S solutions GmbH iz Fulde. Firma R+S je građevinska firma, jedna od najvećih u Njemačkoj sa 3800 zaposlenih i ima različite profile zanimanja u sklopu svog koncerna. Sredili su mi dokumentaciju za električara, radnu dozvolu. Firma R+S solutions GmbH je pametno iskoristila navalu radne snage i s pomoću tvrtki iz Srbije (Novi Sad), BiH (Banja Luka) i Hrvatske (Slavonski Brod) dobila jeftine, a kvalitetne radnike. U Fuldu se u kratkom vremenskom razdoblju slilo više od 200 obitelji s Balkana", opisuje nam Miloš svoj put do Njemačke.
'U Njemačkoj nastaje tzv. balkansko otriježnjenje'
"Tu nastaje tzv. balkansko otriježnjenje. Promjenom životne sredine, standarda, neopterećenosti medijskim huškanjima, bilo koji okorjeli nacionalist shvati da svi zajedno (plus Albanci iz Albanije i s Kosova kojih ovdje ima u solidnom broju) funkcioniramo najnormalnije i pomažemo jedni drugima. Kasnije sam promijenio firmu, radim posao koji sam radio i u Srbiji, dakle bavim se alarmnim sustavima, videonadzorom te kontrolom pristupa i zarađujem šest puta više nego u Srbiji, ali najbitnije od svega je da živim miran život. Kada dođeš u Njemačku i promatraš malo situaciju, primijetiš da stvari ne izgledaju onako kako ti ih prosječan 'gastarbajter' prezentira kada dođe na 'ferije' na Balkan. Nijemci su narod koji je okrenut svojoj naciji, svojem dobru. Uglavnom ih ne zanima stanje izvan njemačkog govornog područja (prati se stanje u Austriji i Švicarskoj). Sve ostalo istočno od njih je Rusija. Djeluje smiješno, ali je tako. Mnogi znaju za Hrvatsku samo zbog mora i sada zbog nogometa te oni koji imaju kolege s Balkana. Ostali ne znaju ni pravilno izgovoriti 'Srbija'. Mladi pogotovo. Kada im kažeš kako se živi, da vlada diktatura i da su mnoge stvari u trgovini skuplje nego u Njemačkoj, oni se čude i misle da ih zezaš", prepričava 33-godišnjak.
Za Nijemce Miloš kaže da su vrlo racionalan narod u odnosu na Srbe. Navodi da oni svoj novac veoma cijene i da se njime ne razbacuju. Smatraju, kaže Miloš, da uvijek rade više nego što su plaćeni, ali zapravo u odnosu na Srbe i ostale s balkanskog područja zapravo rade manje. "Ili mi jednostavno još uvijek nismo naučili smanjiti gas", šali se Miloš. Kaže da su razlike u mentalitetu vidljive iz aviona i da su žene ravnopravne u svim područjima. Miloš otkriva da se petkom u Njemačkoj obično radi kraće te nakon radnog vremena većina odlazi u restoran pa su ugostiteljski objekti vikendima krcati. Miloš spominje i umirovljenike koji u Njemačkoj žive daleko kvalitetniji život nego ljudi s Balkana, a kada je riječ o mladima, oni imaju dualno obrazovanje te tijekom srednje škole mogu raditi i zarađivati.
Kao doseljenik u Njemačkoj nećeš se nikada osjećati potpuno prihvaćeno jer što je više došljaka, to je njemački 'obrambeni mehanizam' jači
Miloš navodi da je jezik velika barijera za one koji ne znaju njemački i da oni koji ga znaju mogu raditi bez problema u njemačkim tvrtkama. Navodi da mnogi ne pokušavaju naučiti njemački te da ga radeći u firmama koje drži netko s Balkana neće ni naučiti. Što se tiče doseljenika i prihvaćenosti u Njemačkoj, 33-godišnji Srbin navodi da se tamo došljaci nikada do kraja ne mogu osjećati prihvaćeno.
"S povećanjem doseljenika, pojačava se 'obrambeni mehanizam' Nijemaca i oni uglavnom reagiraju neprijateljski. Dosta se gleda kroz doprinos zajednici. Primjerice, nas s Balkana poštuju jer mi radimo i plaćamo porez, dok na azilanate iz Azije ne gledaju blagonaklono jer oni žive na socijali i ne žele raditi. Ali, u sportskim klubovima, uglavnom nogometnim (ja ovdje igram šah u lokalnom klubu), super si dok god pobjeđujete, ali kada gubite, uglavnom su krivi doseljenici. Jasno je izražen lošiji tretman u ligama klubova koji imaju više doseljenika u svojim redovima", komentira Miloš.
Miloš kaže da stanje u Srbiji prati površno i da mu ne pada na pamet vratiti se. Smatra da idućih 20 godina u Srbiji neće biti bolje, čak i da se sve promijeni iz korijena i da "netko normalan dođe na vlast". Za kraj Miloš navodi da "ima samo jedan život i da je sada vidio i probao kako to izgleda normalno živjeti". "Mislim da me nitko zbog toga ne može kriviti", rekao nam je.
* Imate slično iskustvo sa životom u inozemstvu ili možda potpuno suprotno, a htjeli biste ga podijeliti s nama i našim čitateljima? Javite nam se na mail: vijesti@portal.net.hr.
